Vrt znanja i vrlina
Vrt znanja i vrlina
 
 • FAQ   • Search   • Memberlist   • Usergroups   • Register 
 • Log in 

Pedagogija kao nauka



 
 Topic Tags 
There are no Forum Tags

Post new topic  Reply to topic    Vrt znanja i vrlina Forum Index -> -> Pedagogy - Pedagogija - علم الترية
View previous topic :: View next topic  
Author Message
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 7:45 pm    Post subject: Pedagogija kao nauka If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Pedagogija kao nauka


Da bi shvatanje neke nauke bilo sto potpunije, naucnici sirom svijeta najprije definisu etimolosko i terminolosko znacenje pojma koji oznacava tu nauku. Etimolosko znacenje naziva pedagogija vuce svoje korijene iz anticke Grcke, i slozenica je od grckih rijeci pais sto znaci dijete, djecak, i agos sto znaci vodim. Taj se naziv tada upotrebljavao za roba koji je bio zaduzen da vodi dijete u skolu, a kasnije, u srednjem vijeku, se koristio za vaspitaca. U srpskom jeziku, rijec pedagogija se cesto mijesala sa rijecju pedagogika, a pedagogija oznacava praksu vaspitanja (pod uticajem nemackih shvatanja o pedagogiji), dok pedagogika oznacava teoriju vaspitanja. Vaspitni proces ima razlicita polazista, ekonomska, filozofska, antropolosko-kulturalna, biopsihicka itd...

Terminolosko znacenje pojma pedagogija jeste da on oznacava nauku o odgoju u najsirem smislu rijeci odgoj. Nemoguce je svesti sve definicije na jednu koja ce biti sveobuhvatna, ali se moze makar pokusati da se priblizno opise sta je to pedagogija, sto cemo pokusati na ovom mjestu, predstavljanjem razlicitih misljenja i pokusajem objedinjavanja tih misljenja.

Pedagozi dva svjetska rata su pedagogiju definisali na razlicite nacine kao „skup pravila i zakona po kojima treba da se vaspitava“[1] sto bi bila vaspitna teorija, a sama primjena tih pravila je vaspitna praksa, tj. vaspitanje samo po sebi. Pedagog Stjepan Pataki, u definiciji koju iznosi poslije Drugog svjetskog rata kaze: „Pedagogija je nauka o odgoju u najsirem znacenju pojma odgoj“[2]. Vaspitanje (odgoj) se danas uglavnom shvata kao moralno, intelektualno, fizicko-zdravstveno, estetsko i radno-tehnicko. Kasnije cemo dati definiciju odgoja koja je mozda malo univerzalnija od ove.

S obzirom na to da su poslije Drugog svjetskog rata na nasu pedagogiju dosta uticale ruske pedagoske misli, neophodno je navesti par primjera koji se javljaju u njihovim knjigama. Pa tako ruski pedagozi Jesipov i Goncarov u udzbeniku za uciteljske skole Pedagogika kazu: „Pedagogika je nauka o vaspitanju djece“, odnosno „sistem pedagogike sadrzi ucenje o cilju i zadacima vaspitanja, o njenoj sadrzini, metodima i organizaciji“.
Ukratko, pored svih definicija koje su navedene u mnogim udzbenicima, ukratko se moze reci da je pedagogija nauka o vaspitanju, kao skupa faktora koji svjesno i namjerno uticu na razvoj licnosti. To podrazumijeva ispitivanje cilja i zadataka vaspitavanja, njegove uloge u zivotima ljudi, uslova koji su potrebni za efikasno vaspitanje, metoda i organizacija vaspitanja itd.

Najprije trebamo definisati sta je to odgoj, ako vec istrazujemo sta je to nauka o odgoju. Odgoj jeste razvijanje/sticanje karakternih osobina ili njihovo prigusivanje i otklanjanje, koje se postize kroz namjerno i svjesno ili nenamjerno i nesvjesno djelovanje razlicitih faktora. Ovo je u najsirem smislu receno. Da bi to bilo nesto jasnije, navescemo primjer lijepog i loseg odgoja. Lijep odgoj predstavlja sticanje i razvijanje lijepih i pozitivnih karakternih osobina poput velikodusnosti, pronicljivosti, strpljenja, darezljivosti, hrabrosti, ljubavi, uz potiskivanje njihovih suprotnosti, a los odgoj predstavlja upravo suprotno od lijepog odgoja. Sve to, naravno, ima mnoge nijanse, stepene, stanice, shodno tome koliki je srazmer izmedju stecenih pozitivnih, a otklonjenih (prigusenih) negativnih osobina i izmedju stecenih negativnih, a otklonjenih (ili prigusenih) pozitivnih osobina. Prostor nam ne dozvoljava opsirno razglabanje o različitim definicijama pedagogije i odgoja, te cemo se ograniciti na definiciju „Odgoj je vodjenje covjeka putem usavrsavanja i ciscenja duse, ka otklanjanju losih i usadjivanju dobrih karakternih osobina, ciji je cilj savrsenstvo duse“. Ovdje se naravno misli na savrsenstvo u relativnom smislu, u smislu stvorenog, tj. savrsenstvo duse stvorenja podrazumijeva i poneku pogresku, ali ta greska koju napravi covjek koji je postigao savrsenstvo duse moze biti samo nehotice. To savrsenstvo znaci iskorjenjivanje svih losih karakternih crta i njihova zamjena pozitivnim osobinama. A apsolutno savrsenstvo je imanentno samo Stvoritelju. Covjek je napredovao u odgoju onoliko koliko je blizu cilja odgoja, tj. uspjeh odgojnog procesa srazmjeran je covjekovoj priblizenosti savrsenosti duse.

I pedagogija, kao i ostale nauke, ima svoje poddiscipline, kao sto su defektologija, andragogija, didaktika i dr. Pedagogija vaspitanju prilazi interdisciplinarno. Naravno, treba napomenuti da je prevazidjena teorija kako se vaspitanje odnosi samo na djecu, cak ima posebna naucna disciplina, andragogija, koja se bavi obrazovanjem odraslih. Pedagogija se oslanja na tri bitna elementa: antropoloski, teleoloski i metodoloski. Prvi ukazuje na vaspitanje koje je svojstveno samo covjeku, drugi na utvrdjivanje cilja i zadataka vaspitno-obrazovnog rada, a treci na metode koje se koriste za apsorbiranje vaspitnih sadrzaja od strane vaspitanika. I mnoge druge nauke se direktno ili indirektno bave vaspitanjem i obrazovanjem, poput sociologije, filozofije, antropologije, psihologije itd. Pedagogija se sve vise razvija, i sve manje predstavlja nauku o vaspitanju a sve vise sistem nauka o vaspitanju. Pedagog vise nije vodic djeteta, vec i mislilac, teoreticar, organizator i implementator vaspitno-obrazovnog rada, a prije nadasve – vaspitac.



Epistemologija pedagogije

Pedagogiji vise nije cilj samo puko saznanje bez prakse, vec je to teorijsko-prakticni proces, u kojem se ka saznanju krece radi primjene istog u praksi u cilju poboljsanja i unapredjivanja vaspitno-obrazovnih postupaka. To znaci da se pedagosko saznanje treba ukluciti sa saznanjima iz drugih nauka koje su vezane za to, poput sociologije, filozofije, antropologije, i sva ta znanja ujediniti u jednu cjelinu, jer im je svima predmet – covjek, i onda ga primijeniti u procesu vaspitanja.

Etimoloski, rijec epistemologija je nastala iz grckih rijeci episteme (znanje) i rijeci logos (govor, nauka). Terminoloski, to je nauka i nauci uopste, ili teorija saznanja. Kada su vaspitaci uocili da vaspitanje nije neka usputna zanimacija, vec da je to proces koji podlijeze odredjenim zakonitostima koje treba proucavati u cilju efikasnijeg vaspitavanja vaspitanika, nastala je pedagogija kao nauka ili sistem nauka, koja predstavlja skup ljudskih saznanja na osnovu kojih se ostvaruje cilj i zadaci vaspitnog procesa. Epistemolosko istrazivanje u pedagogiji se bavi istrazivanjem svih vidova naucnog saznanja i kritickim procjenjivanjem naucno-saznajnog aparata[3]. Pedagogija se pomaze i saznanjima epistemologije njoj srodnih nauka poput filozofije, antropologije, sociologije, psihologije...

Pedagosku epistemologiju cine cetiri elementa: historijski, filozofski, naucno-empirijski i govorno-lingvisticki. Prvi oznacava historijsko sagledavanje razvja pedagogije, pozitivnih otkrica, koja treba afirmirati, i negativnih pojava, kojih se treba kloniti; drugi element oznacava cinjenicu da je pedagoska teorija nastala iz filozofije, kroz njena saznanja o bicu, moralu, cilju i sl.; treci element oznacava oslanjanje pedagoskih istrazivanja na empirijskim cinjenicama teoretskih pretpostavki, koji te pretpostavke mogu potvrditi ili opovrgnuti; cetvrti element oznacava naucni jezik koji je specifican pedagoskoj nauci, u kojem su svi termini precizno i jasno definisani. Ovi elementi stalno koegzistiraju i medjusobno se preplicu. Pedagogija i njena epistemologija se pridrzavaju nekih osnovnih nacela, a to su:


- vaspitanje se ne tretira izolovano od ostalih saznanja o covjeku;

- vaspitni problemi ukljucuju djelovanje svih faktora, a ne svode se na relaciju vaspitac-vaspitanik;

- jezik kojim se sluzi pedagoska nauka treba odrazavati naucno saznanje.

-------------------------------------------------------

[1] Vidjeti : Pedagogika, Protic. Lj., Beograd , 1924.
[2] Vidjeti : Opca pedagogija, Dr. Stjepan Pataki, 1964.
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 7:54 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Zadaci pedagogije

Treba, prije svega, napraviti razliku izmedju zadataka pedagogije kao nauke i zadataka vaspitanja kao djelatnosti, tj. pedagoske nauke u praksi. Zadatak prvog je proucavanje pedagoskih pojava, a zadatak skole je ostvarivanje cilja i zadataka vaspitanja i obrazovanja ucenika. Zadatak pedagogije jeste da otkrije zakonomernosti u oblastima vaspitanja i obrazovanja, a zatim upravlja tim sistemima. Na taj nacin doprinosi efikasnijem procesu vaspitanja i obrazovanja. Takodjer ima za zadatak i predvidjanje cilja i zadataka vaspitanja u buducnosti i kako doci do ispunjenja istog. Ta grana se naziva pedagoska futurologija, i na osnovu nje se izgradjuje ekonomika obrazovanja, pedagoska djelatnost i sistem upravljanja. Pedagoska nauka koristi rezultate drugih nauka koje izuavaju covjeka i njegovo vaspitanje ili nesto vezano za to, i tako regulise svoj odnos prema tim naukama.



Razvoj pedagoske pakse i teorije

Neki smatraju da je vaspitanje prenijeto od zivotinja (bioloska teorija koju zastupa Leturno) kod kojih postoji neka vrsta instiktivnog poducavanja mladih, ali s obzirom da je vaspitanje svjestan proces, ova teorija je odbacena i vise je prihvacena teorija oponasanja. Smatra se da su prvi oblici vaspitanja bili oponasanje starijih u obezbedjivanju sredstava za zivot. Kada je ljudski rod dosao do trenutka da je zivotna praksa zahtijevala vise znanja, dolazi to potrebe za osnivanjem posebnih obrazovnih ustanova. Iako je bilo dosta naprednih kultura od davnina, koje su medju prvima kod kojih se pojavila pismenost, poput Kineza, Sumeraca, Babilonaca, Egipcana i drugih, prve organizovane skole nalazimo u Atini (skole gramatista, kitarista, palestre i gimnazije) i Sparti (vaspitni zavodi). Zatim u starom Rimu, u 6. stoljecu prije nove ere nalazimo neke vrste elementarnih skola (ludusi), a poslije 3.st.n.e. otvaraju se gramaticke i retorske skole. Mark Fabije Kvintilijan otvara najpoznatiju skolu. On je smatrao da se sva djeca radjaju prirodno odbarena za uspjesno ucenje, i to je pedagoski optimizam. Smatrao je da ucitelj treba biti strog – ali bez namrgodjenosti, i brizan i pazljiv – ali da to ne predje u familijarnost.

U ranom srednjem vijeku, organizuju se crkvene skole, koje su bile poznate po strogom rezimu odgoja, pod tutorstvom autoritativnih svestenika. Poslije toga, baklja nauke prelazi u ruke novoosnovane vjerske, arapske drzave, koja se prostirala od Kine na istoku do Francuske na zapadu, i otvaraju se mnogi univerziteti sirom tog carstva. Najpoznatiji univerziteti jesu oni u Badgadu, Kairu, Damasku, Kordobi i sirom Andaluzije. Zatim se univerziteti otvaraju i po ostatku Evrope, u 12. i 13. stoljecu, u gradovima poput Pariza, Beca, Salerna, Toleda i dr. Tada uticaj crkve pocinje slabiti. Kasnije, tokon perioda humanizma i renesanse, covjek biva postavljen u centar svijeta i sva paznja biva usmjerena ka covjeku, ka humanizmu, i sve biva podredjeno covjeku, pogotovo u naucnim ciljevima. Javljaju se mnogi pedagozi koji su bili za oslobadjanje djeteta i postovanje njegove licnosti.

Medjutim, javljaju se i protestantski pokreti koji osnivaju skole, od kojih je najvrijednija Sturmova gimnazija i latinska skola. Poznati ceski pedagog Jan Amos Komenski je zagovarao ideju da je obrazovanje potrebno svima, bez obzira na pol, starost, naciju, socijalni status i druge podjele. On dijeli ljudsko doba do 24. godine na 4 perioda:

1. Od rodjenja do seste godine, koje sacinjava djetinjstvo i dijete odrasta u majcinom okrilju;

2. Od seste do 12 godine, koje sacinjava djecacko doba, i pohadja skolu maternjeg jezika;

3. Od 12. do 18 godine, koje je mladicko doba, i pohadja gimnaziju koja treba da postoji u svakom gradu;

4. Od 18. do 24. godine, sto je doba akademija i putovanja.

Takodjer je Komenski predvidio i skolu za skole u kojima su radili naucnici i unapredjivali rad skola. On je uveo i skolski cas, letnji raspust, razred, odeljenje, nastavni program, nastavne cjeline itd. U dobu prosvjetiteljstva se javljaju i neke kontraverzne ideje poput Lockove o ukidanju skola i zalaganju za individualno obrazovanje. Zatim ideja Denija Didroa da skola treba biti obavezna za sve, od ministra do seljaka, da bude odvojena od crkve, sa besplatnom hranom, priborom za ucenej i udzbenicima. Ruso se zalagao za prirodno vaspitanje, pa je svog vaspitanika, Emila, ostavljao van skole do dvanaeste godine, prepustajuci ga prirodi, jer je smatrao da smo se previse udaljili od majke prirode.

Pedagozi filantropisti su se zalagali za stvaranje skola radosti i zivotnosti u kojima bi se ucili savremeni jezici i prirodne nauke, a znacajan doprinos razvoju skole su dali i francuski mislioci kao i nemacki filozofi poput Kanta i Hegela. Nemacki klasici pedagogije poput Herbarta, Pestalocija, Ferbela, su nezaobilazni kada se govori o historijskom razvoju pedagogije. Pestaloci je bio poslije Komenskog najodusevljeniji pobornik osnovne skole. On je tezio ostamostaljivanju djece i trazio je od ucitelja da upoznaju psihicke sposobnosti djece. Herbart je uveo red u nastavni proces, a Ferbel je osnovao kindergarden (Djeciji vrt, Raj na zemlji) u kojem se gaji covjek.

Takodjer su i mnogi ruski pedagozi dali svoj znacajan doprinos poput Usinskog i Tolstoja. Za Usinskog, ideal je bio čovjek koji nije egoista, čovjek koji spaja interese čovječanstva sa interesima svog naroda i sebe samog. Po njemu, vaspitanje ima veliku ulogu, ali ne treba zanemariti naslijedje. Tolstoj se zalagao za slobodnu skolu, skolu bez prisile.

Dvadeseto stoljece je donijelo mnogo novih ideja, mnogo novih dogadjaja i promjena. Ostvarena je socijalisticka skola u Sovjetskom savezu i kod nas, na zapadu se razvila pragmatisticka pedagogija, ciji je ideolog Djui tezio osnivanju slobodne skole, skole koja je djeciji dom, ciji nastavni program odredjuje sam nastavnik u skladu sa mogucnostima ucenika, itd. Mnogi su pokusaji u dvadesetom stoljecu da se dijete stavi u centar paznje, da se njemu podrede skolski sadrzaji i aktivnosti. Na kraju su se pojavile i parole za deskolarizaciju poput „Anti-skole“ ili „Skole u muzej“ i slicno tome. U razvoju pedagoske teorije i prakse se mogu uociti periodi zastoja, ali i prosperiteta, pa i citave epohe poput empirizma, humanizma, materijalizma, idealizma, pozitivizma i razne vrste ideja o tome kako skola treba da izgleda. Sva ta nastojanja imaju jednu zajednicku nit, a to je – nastojanje ka unapredjivanju vaspitanja i obrazovanja.




Sistem vaspitanja

Od rodjenja do 7. godina

Roditeljska porodica:
- uticaj majke
- uticaj oca
- uticaj brace i sestara
- uticaj uze i sire rodbine

Masovni mediji:
- uticaj TV-a
- uticaj radia
- uticaj drugih masmedija

Djecji vrtic:
- uticaj strucnog osoblja
- uticaj ostalog osoblja
- uticaj vrsnjaka
Grupe vrsnjaka:
- uticaj neformalnih vrsnjackih grupa
- uticaj formalnih vr. grupa Slobodno vrijeme:
- Prva zivotna iskustva



Od 7. do 18. godina

Roditeljska porodica:
-uticaj majke
-uticaj oca
-uticaj brace i sestara
-uticaj uze i sire rodbine

Masovni mediji:
-uticaj TV-a
-uticaj radia
-uticaj drugih masmedija Slobodno vrijeme:
- sport
- rekreacija
- hobi

Grupe vrsnjaka:
- uticaj negormalnih vrsnjackih grupa
- uticaj formalnih vrsnjackih grupa

Radna organizacija:
- uticaj kolega
- uticaj uprave
- uticaj organizacije

Skola:
Osnovna / srednja / specijalna




Od 18. do 22. godine

Roditeljska porodica:
-uticaj majke
-uticaj oca
-uticaj brace i sestara
-uticaj uze i sire rodbine

Masovni mediji:
-uticaj TV-a
-uticaj radia
-uticaj drugih masmedija
Obrazovanje odraslih:
- vise skole
- visoke
- samoobrazovanje
- permanetno obrazovanje Grupe vrsnjaka:
- uticaj negormalnih vrsnjackih grupa
- uticaj formalnih vrsnjackih grupa

Radna organizacija:
- uticaj kolega
- uticaj uprave
- uticaj organizacije Slobodno vrijeme:
- sport
- rekreacija
- hobi






Od 22. godine do kraja zivota.

Vlastita porodica:

- roditeljska uloga
- uticaj bracnog druga
- uticaj vlastite djece
- uloga dede i bake
- uticaj unuka Roditeljska porodica:
- uticaj roditelja
- uticaj uze i sire rodbine Masovni mediji:
-uticaj TV-a
-uticaj radia
-uticaj drugih masmedija

Obrazovanje odraslih:
- postdiplomski
- specijalizacije
- samoobrazovanje
- permanetno obrazovanje

Profesionalne grupe:
profesionalna udruzenja / klubovi

Radna organizacija:
- uticaj kolega
- uticaj uprave
- uticaj organizacije
Slobodno vrijeme:
- sport
- rekreacija
- hobi
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:00 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Stepeni vaspitnog sistema

Covjek je stvorenje koje uci dokle je god zivo. Ovo ucenje moze biti institucionalno i vaninstitucionalno, i apsolutno nije ograniceno vremenom i mjestom, vec jednostavno traje permanetno. Covjek uci na raznim mjestima svog zivota, u kuci, van nje, na poslu, u prodavnici, itd, gdje usvaja odredjene norme, kloni se nekih pojava, a afirmira neke druge. Jednostavno, time sto nesto prihvati ili se necega kloni, on gradi svoja neka mjerila, izgradjuje svoj karakter. To sve spada u vaspitanje i obrazovanje, formalno i neformalno. Sto se tice formalnog, uglavnom je zajednicko za vecinu ljudi, kao sto je ucenje u vrticu, osnovnoj i srednjoj skoli, a zatim na fakultetima i drugim mjestima. Pored toga tu je i uticaj masovnih medija, socijalne sredine, vrsnjackih grupa, radnih organizacija, porodica (svojih i roditeljskih) i slicno tome. Ovdje cemo izloziti jedan kratak pregled nekih glavnih faktora koji cine jedan vaspitni sistem u covjekovom zivotu.



1. Porodica

Porodica je prvi faktor koji utice na jedinku od samog njenog rodjenja. Definicije porodice se razlikuju zavisno iz cijeg aspekta to posmatramo (djecijeg, roditeljskog ili bakinog i dekinog), a ima shvatanja da je najbolja porodica koju sacinjavaju tri generacije – djeca, roditelji djece i roditelji roditelja. U porodicama se sticu prva znanja, prva iskustva, dobra ili losa. Moguce je govoriti, makar teoretski, o nekom modelu porodice, u kojem porodica daje jedan osnovni doprinos vaspitno-obrazovnom procesu:


1. Zadovoljavanje potreba za ljubavlju, sigurnoscu, priznanjem, povjerenjem – to je moguce samo u porodici, a sve mimo porodice daje samo djelimican uticaj;

2. Porodica uvodi dijete u drustvene, kulturne i moralne norme, tu uci svoj prvi bonton ponasanja, usvaja sisteme vrijednosti, tu stice svoja prva iskustva i formira svoj pogled na svijet;

3. Porodica otvara djetetu vrata ka ostatku drustva samim svojim donosenjem raznih iskustava sa razlicitih mjesta (sa posla, putovanja) i njihovim interpretiranjem pred djetetom;

4. U porodici se jedinka osjeca sigurno, i zbog toga pripadanje porodici ima veliki znacaj za cijeli zivot;

5. U porodici se sticu i razvijaju razne sposobnosti (za estetsko i zdravstveno vaspitanje);


Sto se tice negativnosti koje mogu proisteci iz porodice, one mogu biti sljedece:

1. Mnogi clanovi porodice prenose svoja razocarenja sa posla, iz skole i drugih mjesta i situacija, u porodicu i time opterecuju ostale clanove;

2. Kada dodje do razvoda braka, najcesce su djeca ta koja najvise trpe stetu na svojoj dusi, stetu cije se posljedice se tek kasnije u zivotu mogu ispoljiti. Isto se desava i bez razvoda, tj. kod svadja medju roditeljima. Jedinka se tesko osamostaljuje u porodici zbog navike da je u stalnog emocionalnoj vezi sa porodicom i podrsci; to se pogotovo odrazava kod djece ciji roditelji zive za njih i previse im ugadjaju, toliko da kada dijete odraste, oni se ne mogu pomiriti sa tom cinjenicom, pa cak se desava da bivaju ljubomorni sto dijete osnuje svoju porodicu i veliku ljubav i paznju poklanja toj svojoj porodici... U mnogim porodicama djeca se toliko vezu sa roditelje da je veoma tesko kasnije da se prikljuce u realan zivot, a tome doprinosi lose razumijevanje parole „zelim najbolje za svoje dijete“ od strane roditelja. Treba shvatiti da, ako zelimo najbolje svojem djetetu, nekada ga moramo pustiti da samo resava probleme, da se suoci sa stvarnoscu, pa i bol da pretrpi, jer ga to ustvari ojacava i stiti od prevelike ranjivosti. To se moze ilustrovati sljedecim primjerom: „Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.”

Ponekad su poteskoce upravo ono sto trebamo u zivotu... Kad bismo bili oslobodjeni od svih prepreka, bili bismo osakaceni. Nikad ne bi postali onoliko snazni koliko mozemo biti. Nikad ne bi mogli “letjeti”. Trazio sam snagu... I Bog mi je dao poteskoce koje su me osnazile. Trazio sam mudrost... I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo rijesiti. Trazio sam bogatstvo... I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi. Trazio sam hrabrost... I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati. Trazio sam ljubav... I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoci. Trazio sam usluge... I Bog mi je dao prilike. I dobio sam sve sto mi je trebalo. Zivimo zivot bez straha i suocimo se sa preprekama i znajmo da ih sve mozemo savladati.




2. Grupe vrsnjaka

Neko vrijeme poslije rodjenja, vecina djece se ukljucuju u igru sa drugom djecom, bilo iz sopstvene ili tudje porodice. U grupi vrsnjaka dijete razvija svoju socijalnu dimenziju, nailazi na konkurenciju, biva prihvaceno ili odbijeno, jednostavno se priprema za zivot. Grupa vrsnjaka izuzetno mnogo utice na formiranje misljenja kod djeteta, tim prije sto dijete nastoji da se uklopi u grupu i da ne bude izolovano. Zato je veoma vazno paziti sa kim se dijete druzi. Ono poprima njihov nacin oblacenja, razmisljanja, organizovanja vremena i aktivnosti, i slicno tome. Tako uglavnom i pocinje sa prvim delikventnim ponasanjem, konzumiranjem duhana i alkohola, pa i sve cesce – opojnih droga. Takva vrsnjacka grupa dobija stetne i opasne socijalne odlike. O tome postoji veliki broj studija, a potrebno je ukazati roditeljima na ogromnu vaznost usmjeravanja djece ka zdravim vrsnjackim grupama.



3. Skola

Skola je jedan period u koji dijete ulazi, prelazeci iz neformalnog u formalno, institucionalno vaspitanje i obrazovanje. Prvo obrazovanje, steceno u institucijama sistema, ima ogroman znacaj. Osnovno obrazovanje se stice u prolecu zivota i ono je najdugotrajnije. Tu se dijete mora naviknuti na rad, na ucenje, povecati nivo ozbiljnosti, prihvatiti pravila koja vladaju u skoli, a sve to ide mnogo teze sa razmazenom djecom. U pocetku je prilagodjavanje na skolu tesko djetetu, ali se vremenom navikava. Skolu mozemo posmatrati iz aspekta njenih osnovnih funkcija, pedagoske i drustvene, ali pored toga, ona ostvaruje i niz drugih funkcija poput:

1. Socijalizacija ucenika – ona ukljucuje djecija druzenja koja razvijaju tu socijalnu dimenziju, i pripremaju dijete za zivot, ali na jednom ozbiljnijem nivou, od onih prvih vrsnjackih grupa. Takodjer i u skolama dolazi do stvaranja socijalnih klasa, pa tako vidimo da visoki drustveni slojevi salju svoju djecu u gimnazije i univerzitete, srednji slojevi u srednju skolu i gimnaziju, a nizi slojevi uglavnom imaju djecu koja zavrse ili ne zavrse osnovno skolsko obrazovanje;

2. Kvalifikacija za odredjenu djelatnost – i ona moze biti posredna (sirokim obrazovanjem) i neposredna (strucnim obrazovanjem);

3. Odabir radnickih i visih akademskih zanimanja;

4. Integracija osnovnih obrazovno-vaspitnih vrijednosti prihvacenih u drustvu. Kako drustvo ide naprijed, ideologizacija nastavnih sadrzaja polako ide nazad, te ideolosku funkciju skola polako sve vise prepusta porodici;

5. Obezbedjivanje sigurnosti za djecu za odredjeni vremenski period;

6. Suocavanje sa stvarnoscu zivota – upoznavanje pravih drustvenih odnosa. U skoli dijete polako stice naviku da ne ocekuje maximalnu naklonost i paznju kao u porodici. To doprinosi osamostaljivanju djeteta i pripremanju za surovu stvarnost zivota.

7. Sticanje radnih navika i borba protiv lijenosti.


Srednja skola prosiruje znanje steceno u osnovnoj, i biva karikom izmedju osnovnog (odakle prima ucenike) i visokog obrazovanja (kuda ih usmjerava). S obzirom na pokazatelje heterogenosti, uocljive su tri grupacije studenata:

1. Studenti koji su odlucni za temeljno, kvalitetno i produzeno studiranje;

2. Studenti koji zele da sto prije steknu strucno obrazovanje i odu na rad;

3. Studenti koji nemaju jasno odredjen cilj, vec sazrijevanjem zele steci sto vise informacija.

Visoke i vise skole trebaju sluziti za to da studenti steknu znanje koje ce im pomoci u ukljucivanju na trziste rada, da osposobe istrazivace i naucnike iz raznih disciplina, da pripremaju strucni i rukovodeci kadar, i svim tim funkcijama doprinose razvoju svoje zemlje.



4. Mass-mediji

U danasnjem vremenu je uticaj medija postao nezaobilazan, osim mozda za plemena iz afrike i amazona koja su se izgubila od civilizacije. Covjek se susrece sa TV-om jos u najranijem djetinjstvu, i to bitno mijenja vaspitno-obrazovne sisteme. Ovim su nastali i mnogi novi problemi, koji su sve izrazeniji:

- Posto je prozimanje sistema vaspitanja i obrazovanja sa novim tehnologijama sve prisutnije, kako ce te tehnologije doprinijeti obrazovanju ljudi, hoce li promijeniti nastavne metode i da li pedagozi mogu pratiti te trendove te biti na celu tih aktivnosti?

- Kakav stav zauzeti prema informacijskoj tehnologiji? Sa pojavom masovnih medija, Tv-a, kompjutera i drugih vidova audio-vizuelne komunikacije, sve se vise predvidjalo da ce nastavnik-profesor biti prevazidjen, a sto se naravno nije ostvarilo, jer, koliko god nova tehnologija bila korisna, potreban je zivi lik, potreban je covjek da bude taj koji vaspitava. TV se pokazao kao najbolji hirurg u bezbolnoj amputaciji cijelih podrucja kreativnog potencijala u mladim mozgovima, koji su postali zadovoljni da budu pasivni posmatraci tuđeg napora i angazmana.

Moderna tehnologija je blagodat, ali treba nauciti kako je iskoristiti na pravi nacin i kako izbegnuti zloupotrebu, negativne nuspojave i slicno tome. Iako je dvadeset i prvi vijek, ni izbliza nije kompjuter zamijenio nastavnika, pa ni u najrazvijenijim zemljama. Jedino je mozda u nekim zamijenio razdaljinu koju profesor mora preci, pa sada mogu drzati predavanja iz jednog grada u drugi grad, a da vidi sve ucenike i da ucenici vide profesora, i da medju njima tece razgovor kao da je uzivo. Kod nas je vrlo malo planske i organizovane upotrebe savremene audio-vizuelne tehnologije u vaspitno-obrazovne svrhe, i uocljiv je znatno veci negativni uticaj masmedija od pozitivnog, koji je skoro zanemarljiv.



5. Slobodno vrijeme

Slobodno vrijeme je period trosenja onoga sto smo aktivnim radom stekli, i slobodno vrijeme se, s obzirom na nacin zivota danasnjeg covjeka, sve vise shvata kao suprotnost radu. Opste je poznato da su i rad i slobodno vrijeme znacajni faktori u vaspitanju i obrazovanju i mladih i starih. Covjek se od djetinjstva suocava sa zeljama i potrebama na jednoj strani i mogucnostima koja primoravaju na odabir i odricanje, na drugoj strani. U slobodnom vremenu se jasno uocavaju materijalne i socijalne nejednakosti, dolazi do izrazaja samostalnost u odlucivanju o potrosnji. Tragove svega ovoga, ili bolje reci pocetke, dijete upoznaje vec svojim polaskom u skolu. U savremenom dobu, slobodno vrijeme ce sve vise dobijati znacaj kod modernog covjeka koji ce u slobodnom vremenu ucestvovati u kulturi, nauci, umjetnosti, politici...



6. Permanentno obrazovanje

Kao sto smo vec napomenuli, ucenje moze biti institucionalno i vaninstitucionalno, i apsolutno nije ograniceno zivotnim dobima i mjestom, vec jednostavno traje permanetno. Organizovanje obrazovanja pomaze da samo ucenje bude lakse i efikasnije, a neologizam „permanetno obrazovanje“ koristi za oznacavanje mnogobrojnih zahtjeva za obrazovanjem u razlicitim ustanovama. Nekada je to bilo privilegija pojedinaca sa posebnom motivacijom, a danas se u permanentno obrazovanje ukljucuju pripadnici raznovrsnih drustvenih struktura i konfesija, bili jako ili slabo motivisani. Neki se obrazuju u vezi svoje struke radi poboljsanja kvaliteta rada, zatim ima obrazovanje za nezaposlena lica, obrazovanje mladih, obrazovanje u cilju povecanja kulturnog nivoa itd. Ulogu propagatora i implementatora permanentnog obrazovanja su preuzele kako skole tako i mnogobrojne organizacije, udruzenja, kompanije, a poteba za svim oblicima permanentnog obrazovanja su sve izrazenije...
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:03 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Sistem pedagoskih nauka

Niz disciplina nauke o obrazovanju i vaspitanju je nastao u 19-om. i 20-om. stoljecu. Gaston Mialaret istice tri glavna cinioca edukacije: porodica, skolske ustanove i paralelna skola.


Porodicna edukacija

Paralelna skola

Skolska edukacija




Edukacija


Zatim mozemo vidjeti na sljedecoj tabeli kako neki pedagozi (poput Lencena) dijele na poddiscipline, strukovna usmjerenja i polja prakse:



PEDAGOGIJA

Poddiscipline

I Opsta pedagodija

Socijalna pedagogija
Historija pedagogije
Komparativna pedagogija
Skolska pedagogija
Andragogija
Defektologija
Predskolska pedagogija


Strukovna usmjerenja

II Interkulturalna pedagogija

Industrijska pedagogija
Pedagogija slobodnog vremena
Kulturalna pedagogija
Medijska pedagogija
Muzeljska pedagogija
Saobracajna pedagogija
Eko-pedagogija
Mirotvorna pedagogija



Polja prakse

III Vaspitanje za slobodu

Zdravstveno vaspitanje
Saobracajno vaspitanje
Skola Obrazovanje
Eko-vaspitanje



Pedagogija ucenja:

-Montessori ped.
-Waldofska ped.
-Freinet ped.
-Reformska ped.
-anarhisticka ped.
-socijalna ped.
-antiautoritativna ped.



Srodne discipline:

- pedagoska psihologija
- pedagoska sociologija
- strukovne didaktike




Osnovne pozicije:

- kriticko-racionalisticka nauka o vaspitanju
- kriticka nauka o vaspitanju
- historijsko-materijalisticka pedagogija
- psiho-analiticka pedagogija
- duhovno-naucna pedagogija
- pedagogija naucnih nacela
- fenomenoloska pedagogija
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:07 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

S obzirom da se vaspitanje u zivotnoj stvarnosti manifestuje u razlicitim oblicima, obuhvata razlicite oblasti zivota, tako za svaku tu manifestaciju vaspitanja postoji i poddisciplina u pedagogiji. To pedagosku nauku cini razgranatom, a sve te grane cine sistem pedagoske nauke. Taj sistem je dinamican, a ne statican, u njemu se pojavljuju nova podrucja i grane i stalno se razvija i obogacuje.


Sistem pedagoskih nauka cine sljedece discipline:

1. Historija pedagogije – koja proucava historijski razvoj prakse i teorije vaspitanja. U historiji pedagogije se mogu uociti dvije neodvojive predmetne oblasti: pedagoska teorija, kao misaona podloga, i pedagoska praksa, kao odraz ukupnih dostignuca u vaspitanju. Historija pedagogije tezi utvrdjivanju opstih, posebnih i pojedinacnih zakonitosti u razvitku pedagoske teorije i prakse. To potpomaze u daljnjem razvijanju pedagogije, tako sto se uci na greskama i pridrzava principa koji su se pokazali kao pozitivni u vaspitanju, i time se napreduje;

2. Porodicna pedagogija – koja proucava smisao, uslove i zakonitosti porodicnog vaspitanja;

3. Predskolska pedagogija – koja proucava specificnosti vaspitanja djece od rodjenja do polaska u skolu;

4. Skolska pedagogija – koja proucava strukturu i realizaciju nastavnih programa, odnose nastavnika i ucenika, saradnju roditelja i skole, pitanje upravljanja i nadzora nad radom skole, profesionalnu orijentaciju kadrova itd.;

5. Didaktika – koja proucava opste zakonitosti obrazovanja i mozemo je nazvati teorijom nastave, kao sto je pedagogika teorija vaspitanja. Didaktika analizira metode i sredstva nastave , razradjuje nastavne sadrzaje i uopste pospjesuje obrazovni proces;

6. Medotika – koja proucava nastavu sa aspekta pojedinacnih nastavnih predmeta. Ona se drugacije zove i specijalna didaktika, a didaktika se drugacije zove opsta metodika.

7. Teorija vaspitanja – koja proucava specificnosti vaspitnog djelovanjau svim njegovim komponentama: umnom, moralnom, estetskom, radno-tehnickom, zdravstvenom;

8. Visokoskolska pedagogija – koja proucava, kako joj i samo ime kaze, specificnosti obrazovanja i vaspitanja u visokoskolskim ustanovama.

9. Andragogija – koja proucava obrazovanje starijih, odraslih osoba;

10. Pedagogija rada – koja proucava specificnosti vaspitanja i obrazovanja u radnim uslovima;

11. Komparativna pedagogija – koja se bavi komparativnim proucavanjem pedagoskih dostignuca u svijetu;

12. Domska pedagogija – koja proucava specificnosti vaspitno-obrazovnog rada u raznim domovima za vaspitanje;

13. Defektologija – koja proucava vaspitno-obrazovni rad sa osobama koje imaju smetnje u vidu, sluhu, ili neke vrste psiho-fizickih smetnji. Ona se grana na nekoliko poddisciplina:

a. Tiflopedagogija – koja proucava specificnosti vaspitno-obrazovnog rada sa slepim osobama;

b. Surdopedagogija – koja proucava specificnosti vaspitno-obrazovnog rada sa gluvonemim osobama;

c. Oligofrenopedagogija – koja proucava specificnosti vaspitno-obrazovnog rada sa poremecajem u umnoj sferi svoje licnosti;

d. Logopedija - koja proucava specificnosti vaspitno-obrazovnog rada sa osobama koje imaju problema u govoru;

e. Medicinska pedaogija – koja proucava specificnosti vaspitno-obrazovnog rada sa djecom u periodu stacioniranog lijecenja.


14. Pedagogija slobodnog vremena – koja proucava uslove i mogucnosti vaspitanja i obrazovanja u slobodnom vremenu;

15. Religijska pedagogija –koja proucava specificnosti, zadatke, metode, sadrzaje vjerskog vaspitanja i obrazovanja;

16. Vojna pedagogija – koja proucava vaspitno-obrazovnu djelatnost u vojsci, njene specificnosti, zadatke, metode, sadrzaje;

17. Pedagoska futurologija – koja proucava perspektive vaspitanja i obrazovanja u vremenima koja tek dolaze.

18. Metodologija pedagogije je teorija pedagoskog istrazivanja ciji je cilj unapredjivanje pedagoske nauke.



Pedagogija i druge nauke

Saznanja do kojih se dolazi preko pedagoskih nauka, kada se udruze sa saznanjima drugih srodnih nauka daju pouzdanija saznanja o covjeku. Pedagogija je dugo vremena bila jedna od filozofskih disciplina, koja se tek kasnije diferencirala kao samostalna nauka, a sve to u skladu sa razvojem i prosirivanjem saznanja. Ocevidno je da, kako postoji proces diferenciranja nauka, tako postoji i jedan proces sintetiziranja saznanja iz tih nauka, radi dobijanja kompletnije slike o stvarnom stanju odredjenih pojava. Te teznje multinaucnog proucavanja su najizrazenije kod nauka o covjeku i nauka prirodi:

Filozofija i pedagogija – Filozofija, kao majka svih nauka, od samog svog pocetka, zatim kroz sve svoje razvojne etape sve to savremene filozofske misli, proucava vaspitanje i obrazovanje covjeka kao jedan veoma znacajan proces, zajedno sa smislom njegove egzistencije. Tako uocavamo da je etika, kao filozofija morala, vezana sa moralnim vaspitanjem, zatim estetika, kao filozofija o lijepom i uzvisenom, u uskoj je vezi sa estetskim vaspitanjem. Takodjer, filozofija i pedagogija su srodne u pogledu struktuiranja metodologija istrazivanja, pa tako npr. gnoseologija ispituje ljudsko saznanje, njegovu istinitost, mogucnosti, izvore, te tako neposredno utice na metodologiju pedagogije i teoriju vaspitanja.


Psihologija i pedagogija – Ove dvije nauke su jako cvrsto povezane, jer psihologija proucava zakonitosti razvoja dusevnog zivota covjeka, a pedagogija proucava i razradjuje zakone upravljanja razvojem licnosti. Psihologija proucava psihicke funkcije covjeka, dispozicije, razvojne karakteristike, vrijednosti, dinamicke osobine, i dr., te samim time cjelokupnim svojim metodom proucavanja sluzi pedagogiji, ali i obratno.

Pedagogija i fiziologija – Fiziologija, nauka koja se bavi proucavanjem funkcija u ljudskom organizmu, razumijevanjem mehanizama koji upravljaju psiho-fizickim razvojem ucenika, itekako doprinosi organizaciji pedagoskog i vaspitnog rada, rada sa ucenicima, upoznavanju pravilnog pristupa onima koji se vaspitavaju, pazeci na sve faktore koji uticu na njihov psiho-fizicki razvoj.

Pedagogija i medicinske nauke – Pedagogija u manjoj ili vecoj mjeri potpomaze pedagosku teoriju i praksu, pogotovo na polju specijalne pedagogije (defektologije). Potrebno je poznavati djecije bolesti, njihova stanja tokom tih bolesti, nacin kako se ponasati prema onima koji su bolesti privremeno ili trajno, zatim poznavanje osobenosti svih vrsta bolesti, pocev od neuroza pa do narkomanije, s ciljem efikasnijeg lijecenja istih. Time dolazi do razvoja posebne grane pedagogije – medicinske pedagogije.

Pedagogija i sociologija – Pedagogija i vaspitanje si itekako povezani sa sociologijom, jer te nauke upravo znatno (direktno) uticu na socijalno stanje drustva, a predmeti izucavanja pedagogije – vaspitanje i obrazovanje – u ujedno i predmeti izucavanja sociologije. Tako imamo sociologiju obrazovanja i sociologiju vaspitanja, sociologija grada, sociologija sela itd., kao posebne grane sociologije. Sociologija obrazovanja se bavi proucavanjem drustvene uloge procesa sociolizacije licnosti u procesu vaspitanja, obrazovanja i nastave, unutrasnjom strukturom fenomena sociolizacije kao i vaspitanjem i obrazovanjem kao drustvenim pojavama. Jednostavno receno, sociologija, kao nauka o drustvu proucava pedaogiju, predmete pedagogije obrazovanje i vaspitanje kao jedan svojevrstan komunikacijski sistem.

Puno je nauka sa kojima je pedagogija u sprezi i saradnji, direktno ili indirektno, poput pravnih nauka, informatike, statistike, ekologije, etnografije, historije, tehnickih nauka itd...
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:11 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Vaspitanje



Sta je vaspitanje?


Etimoloski, ta leksema potice iz crkvenoslovenskog jezika od rijeci вас – uz i grckog jezika od rijeci pitanie – ishrana. Terminoloski, vaspitanje oznacava slozenost i isprepletanost faktora vaspitanja i aktivnosti vaspitanika u medjusobnoj komunikaciji koja se zasniva na sposobnostima, aktivnostima i psihickim procesima. Ova komunikacija ne podrazumijeva samo prenosenje informacija vec i aktivnost, akciju, u cilju prilagodjavanja i mijenjanja ponasanja. Znaci ovdje vaspitanik nije pasivni objekat, vec aktivni subjekat u svom vaspitanju. Cilj vaspitanja predstavlja ideal ka kojem tezimo da takvim ucinimo naseg vaspitanika. Vaspitavanje predstavlja svjesno uticanje na mijenjanje covjecije prirode, na njeno korigovanje i oblikovanje onoliko koliko je to moguce. Odgoj (vaspitanje) jeste razvijanje/sticanje karakternih osobina ili njihovo prigusivanje i otklanjanje, koje se postize kroz namjerno i svjesno ili nenamjerno i nesvjesno djelovanje razlicitih faktora, a cilj odgoja je savrsenstvo duse koliko je to moguce postici kod covjeka kao stvorenja. Ovo je u najuzem smislu receno. Da bi to bilo nesto jasnije, navescemo primjer lijepog i loseg odgoja. Lijep odgoj predstavlja sticanje i razvijanje lijepih i pozitivnih karakternih osobina poput velikodusnosti, pronicljivosti, strpljenja, darezljivosti, hrabrosti, ljubavi, uz potiskivanje njihovih suprotnosti, a los odgoj predstavlja upravo suprotno od lijepog odgoja. Sve to, naravno, ima mnoge nijanse, stepene, stanice, shodno tome koliki je srazmjer izmedju stecenih pozitivnih, a otklonjenih (prigusenih) negativnih osobina i izmedju stecenih negativnih, a otklonjenih (ili prigusenih) pozitivnih osobina.

Pataki smatra da se vaspitanje sastoji od organizovanih i svrsishodnih pedagoskih uticaja. Da bi vaspitanje bilo uspjesno, potrebna je planska aktivnost i dugorocna strategija odgojnog djelovanja, a najupecatljivije ostaje vaspitanje iz djetinjstva, mada ono nije jedino, jer se nastavlja kroz cijeli zivot. Mi mozemo uociti da je definicija vaspitanja koliko i samih pedagoga, i svaki na svoj nacin shvata ovu, veoma vaznu djelatnost. Najvazniji faktori skolskog, intencionalnog vaspitanja jesu vaspitanik – kao aktivni subjekat i kreativni ucesnik procesa vaspitanja, vaspitac kao voditelj, savjetnik i saradnik spreman na savjetovanje sa ucenicima, plan rada i programski sadrzaj – odredjeno vrijeme, definisani sadrzaji i izvori, uslovi rada i dr. Vaspitanje, znaci, obuhvata sveukupnost pedagoskih djelovanja na razvoj covjeka, proces obogacivanja culne i emocionalne sfere, a u uzem smislu ono se dijeli na fizicko, intelektualno, moralno, radno-tehnicko i estetsko.



1. Teorije o porijeklu vaspitanja

Kroz historijski razvoj pedagogije bilo je puno teorija o nastanku vaspitanja. Jedna od njih jeste primjerice ‘Biološka teorija, koju zastupa Charles Letourneau, a po kojoj je vaspitanje prisutno u svim oblicima zivota - od beskičmenjaka do čovjeka. Kritika na ovu teoriju kaze da – ljudsko vaspitanje je plansko, a ne slučajno ili stihijsko kao sto je to kod zivotinja. Druga teorija nam govori da je vaspitanje ustvari nastalo od nesvjesnog oponašanje starijih od strane mladjih (P. Monro). Ona se drugacije zove ‘psihološka teorija’ (Medinski). Teorije o porijeklu vaspitanja s obzirom na faktore koji utiču na razvoj čovjeka se dijele na cetiri:

– Teorija nativizma

– Teorija empirzma

– Teorija konvergencije

– Multifaktorska teorija

Teorija nativizma je, moze se reci, zasnovana na onoj staroj izreci - Kakav otac - takav sin. To nam govori da je covjek je produkt naslijedja, i vaspitanje tu ne igra neku bitnu ulogu. Razvitak i sudbina čovjeka su unaprijed odredjeni naslijedjem (Schopenhauer). Ona, po Frojdu, znaci podredjenost nagonima, a Krecmer kaze da je to podredjenost tjelesnoj konstituciji.

Teorija empirizma je sasvim suprotna ovoj prethodnoj, a zastupa misljenje da je covjek produkt vaspitanja. Tako kaze Lajbnic "Dajte nam u ruke pravo vaspitanje i mi ćemo za manje od jednog vijeka izmijeniti karakter Evrope” , dok Komenski pise “Čovjek nije ništa drugo do ono što od njega čini vaspitanje". Po ovoj teoriji covjek se radja kao Tabula rasa, po Dzonu Loku, koja samo ceka da bude ispisana, ili poput voska koji mozemo oblikovati kako nam je volja.

Teorija konvergencije nekako pomiruje ove dvije suprotnosti, pa kaze “Dispozicije su biološki dane, a sposobnosti vaspitanjem zadane”, sto znaci da i nasljedni i vaspitni faktor imaju svoje mjesto u izgradnji licnosti covjeka. Manjkavost ove teorije jeste u zapostavljanju licnog ucesca vaspitanika u vaspitanju i stavljanje istog u poziciju objekta umjesto u poziciju subjeka.

Tu manjkavost konacno upotpunjuje multifaktorska teorije, koja svemu daje svoje mjesto i predstavlja sintezu prethodne tri teorije. Po ovoj teoriji, koja je najprihvatljivija i tacna , na izgradjivanje karaktera kod covjeka uticu i naslijedje i vaspitanje ali i aktivno ucesce samog vaspitanika u procesu vaspitanja.



1.1. Različita shvatanja pojma i cilja vaspitanja

Prisutno je različito korišćenje pojma “vaspitanje”, pa kada kazemo vaspitanje djeteta, neko ce pod tim odmah podrazumijevati da su njegovi roditelji i druge osobe pozitivno uticale i pravilno usmjerile dijete i pomogle njegov pravilan razvoj. Neko ce pod tim podrazumijevati da je vaspitanje bez kontrole (dijete je cvijet, a vaspitač je vrtlar), dok neko drugi da sve konce treba držati pod kontrolom (dajte mi materijal i recite kakva vas figura zanima). Pet slika o vaspitanju koje je predložio Šerl su:



Puštanje biljke da raste

Utiskivanje na voštanoj ploči

Pomoć pri radjanju

Vodjenje na pravi put

Budjenje - prosvjetljenje




Kron daje 6 slika o vaspitanju:

Vučenje

Vodjenje

Upravljanje

Puštanje da raste

Prilagodjavanje

Pomaganje




– Navedene slike se mogu svesti na četiri:


Nosač

Vajar

Vrtlar

Vodič




– A navedene cetiri se, uslovno, mogu svesti na dvije suprotstavljne: vaspitac vrtlar koji pusta da raste i vaspitac vajar koji oblikuje.
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:18 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Vaspitač “Vajar”

Vaspitanje kao zanatska proizvodnja, a vaspitač kao zanatlija koji uz pomoć odredjenih sredstava oblikuje materijal. Sparta je primjer gdje je čin prinude na podredjivanje volji starijih bio izuzetno izrazen i vaspitanje je bilo itekako strogo. Sto se tice Atine, ona je nesto blaza od sparte, i tu se negovao takozvani ideal – Kalokagatis, sto znaci spoj lijepog i dobrog. To oznacava harmonijskog covjeka koji ima dvije ljepote – spoljasnju, tjelesnu, i unutrasnju duhovnu, bogatu vrlinama i moralnim normama.

Aristotel se zalagao za razvijanje duše u svakom aspektu. Govorio je da, kao što je materiji u osnovi data mogućnost razvijanja tako je i čovjek od prirode dobio mogućnost razvoja koji se ostvaruje vaspitanjem. Po njemu, covjek mora ići u korak sa prirodom povezujući fizičko-moralno-umno vaspitanje. “Nikakvu korist neće donijeti ni najkorisniji zakoni ako gradjani ne budu naviknuti na državno uredjenje, ako ne budu vaspitavani u njegovom duhu.” Aristotel.

Kvintilijan, kao predstavnik rimske pedagogije, ispunjen je necim sto se naziva - pedagoški optimizam. To znaci da su djeca prirodno obdarena za uspješno učenje, i da je nesposobnih vrlo malo. Po njemu je covjek kao razumno i moralno biće u prvom planu. Uslovi uspjeha u vaspitanju su:

Vaspitač okićen plemenitim osobinama


Vaspitne metode u skladu sa mogućnostima vaspitanika.


Kada zalazimo u srednji vijek, uocavamo veliki uticaj katolicke crkve. Ona je ideološki pripremala mase za služenje višoj klasi. Karakteristika joj je bila da se zalagala za surovu disciplinu u školi i kući. Sto se tice djece plemica, ona su imala posebno vaspitanje. Zbog stalnih borbi, visi stalezi su bili prinudjeni da vode posebnog racuna o fizickoj kondiciji, o fizickom vaspitanju, i bilo je karakteristicno postovanje prema sedam, takozvanih ‘viteskih osobina’. To su jahanje, plivanje, bacanje koplja, lov, mačevanje, igranje “dame”, versifikacija (pravljenje stihova). Djeca plemića su učila kod sizerena (većih feudalaca, vladara), na taj nacin sto su d 7. do 14. godine su učili od sizerenove žene manire ponašanja, a od 14. do 21. godine su zajedno sa sizerenom išli u lov i u boj. Viteško vaspitanje se odlikovalo spoljašnjom ugladjenoscu prema višem staležu, a grubost prema nižem. Tu je veoma puno bila zastupljena i nepismenost, tako da su cak i mnogi vladari bili nepismeni (Karlo Veliki, Konrad i dr.). Učitelji plemićke djece su uglavnom bili sveštenici i poducavali su tu djecu u njihovim kucama za posebne plate.

John Locke kaze da vaspitanje treba da bude priprema za život, i kod njega je zastuljeno davanje prednosti individualnom vaspitanju u odnosu na kolektivno, uz priznavanje odredjenih koristi kolektivog. Govorio je da covjek, ako dijete da u skolu da se vaspitava, on ga ustvari daje u gomilu nevaspitane djece iz nizih staleza koja su pokupila lose manire. Po njemu, vspitač treba biti obrazovan, inteligentan, uljudan, ugladjen. Dao je veliki znacaj fizičkom vaspitanju, tako da je time zapoceo svoje djelo “Misli o vaspitanju, ali je ipak sustina njegovog pedagoskog ucenja upravo u moralnom vaspitanju.

Sto se Imanuela Kanta tice on se zalagao za usavršavanje čovjekove prirode stalnim progresom. Govorio je da “Djeca se ne smiju vaspitavati prema sadašnjem, već prema budućem, koliko je moguće, boljem stanju ljudskog roda, prema ideji čovječnosti.” Po njemu, covjek je jedino stvorenje koje treba vaspitavati, i on na ovaj svijet dolazi sirov, pa mu je potreban mu je vodič. Kod Kanta neuspjeh vaspitanja ima dva uzroka, ili je vaspitač gori od vaspitanika, ili nepravljenje vaspitnog plana prema ideji čovečnosti. On ocigledno zastupa empiristiku teoriju vaspitanja, i kaze da je covjek ono sto od njega učini vaspitanje.


Herbart Spenser dijeli proces vaspitanja na:
– Upravljanje
– Nastavu
– Moralno vaspitanje.

Cilj upravljanja je gušenje dječijeg nestašluka, jer se divljina mora u potpunosti suzbiti, inače će dovesti dijete u mnogobrojne opasnosti. To se postiže dovoljno velikom i često ponavljanom silom, prije nego se kod djeteta javi prava volja. Sredstva upravljanja mogu biti prijetnja, nadzor (mada ga dijete mrzi), naredba, zabrana, autoritet i ljubav. To je metod stege i upravljanja, a zadatak je vodjenje djeteta od moralne anomije (samovolje), preko heteromije (poslušnosti) do moralne autonomije (moralna samostalnost).

Wilhelm Dilthey kaze da vaspitanje kao ispoljavanje života u sadašnjosti može imati uspjeha samo ako se veže za vaspitanje u prošlosti. Vaspitna praksa, po njemu, proizilazi iz potrebe čovjeka da sebi objasni stvarnost.

John Dewey objasnjava da je vaspitanje kao upravljanje, vodjenje, nadzor i da se najbolji rezultati postižu uključivanjem vaspitanika u zajednički rad.

Po Theodoru Littu, vaspitanje treba biti kombinacija “vajanja” i “njegovanja”. Treba voditi tamo gdje dijete ne može samo spoznati, a treba pustiti da raste tamo gdje ono može samo spoznati. Ovo je nesto poput zlatne srednike izmedju teorije o vaspitacu vrtlaru i vajaru.

Eduard Spranger kritikuje prirodnonaučne filozofe zbog gubljenja ljudske ličnosti “seciranjem”, jer dusa nije nesto sto se nalazi seciranje i golim okom, ona je iznad toga. Svrha vaspitanja je, po Sprengeru, aktueliziranje vrijednosti u čovjeku u svim oblicima kulturnog života – oblikovanje harmonijskog čovjeka.

Sto se fašističke pedagogije tice, ona je negacija svih humanističkih ideja, krajnji nacionalizam i rasizam, te vise predstavlja dresuru i ispiranje mozgova nego vaspitanje.






Vaspitač kao vrtlar

Po ovoj teoriji, dijete (vaspitanik) se samo razvija poput biljke, a vaspitanje je nesto poput pratećeg puštanja rastenja. Vaspitač je vrtlar koji negom i zaštitom pomaže proces razvoja. Ovo dolazi posebno do izrazaja u doba humanizma i renesanse, kada se vaznost ljudskog bica uzdize, ta predstava biva sustom suprotnoscu srednjovijekovnom gledanju na ljudsko tijelo ka predmet asketizma i teznjom za odricanjem od ovosvjetskih dobara. U ovom dobu se islo ka maximalnom iskorišćavanju blagodati ovog svijeta. Covjek je centar svijeta, i istice se Juvelanova izreka “Mens sana in corpore sano”, u zdravom tijelu zdrav duh. Velika pažnja biva poklanjana fizičkom vaspitanju, intelektualnom razvoju mlade ličnosti. Tezilo se ka tome da nastava bude privlačna i zanimljiva za vaspitanike, da u njoj ucestvuje sto vise cula, a pogotovo culo vida, i da se zaustavi tjelesno kažnjavanje vaspitanika.

Frensis Becon je smatrao da su najvažniji psihički procesi pamćenje, ciji je proizvod historija, zatim fantazija ciji je proizvod poezija i mišljenje ciji je produkt filozofija. On se zalagao za sticanje primjenjivog znanja, a ne za gomilanje cinjenica u glavi bez prakticne primjene i razumijevanja. Osnovna karakteristika pravod znanja je u poznavanju uzrocne povezanosti medju pojavama. Tezio je približavanju prakse učeniku i razvijanje samostalnosti kod vaspitanika.


Rene Descartes je zastupao misljenje da je najvažniji um i potrebno je njegovo razvijanje u školi očiglednošću u nastavi i posmatranjem prirode.

Renesansa je period u kojem je dat veliki doprinos pedagogiji. Tako je to doba izrodilo prvog klasika historije pedagogije novog vremena, Jana Amosa Komenskog, koji smatra da vaspitanje treba provoditi u skladu sa spoljnom prirodom, da učenik mora biti aktivan u nastavnom procesu, da učiteljski poziv je najčasniji, a učitelj u svemu mora biti uzor svojim učenicima, da je najvažnije moralno vaspitanje i ono se zasniva na religioznom shvatanju. Takodjer je govorio da je cilj fizičkog vaspitanja umjeren život.

Claudie Helvetius je govorio da čovjek na svijet donosi samo sklonost ka pamćenju, i da je vaspitanje djelovanje svih faktora kojima je čovjek izložen. Po njemu, vaspitanje je svemoguće.


Didro
je smatrao da se vaspitanjem može postići mnogo, ali da nije svemoguće. A po Jean-Jacques Rousseau-u, covjek je po prirodi dobar i treba ga odvojiti i odgajati daleko od gradske vreve i pokvarenosti (primjer Emila, Rusoovog idealnog vaspitanika).

Ruso:
“Ništa ne čini što bi ometalo slobodni razvoj djeteta”, i ovaj zahtjev sve vise dobija značaj u tehnički razvijenim zemljama.

Pestaloci je zastupao misljenje da svi ljudi su u svojoj biti jednaki, a za postizanje svoga cilja treba da idu samo jednim putem; po njemu, zadaci vaspitanja predstavljaju :

Vaspitanje glave ( umno vaspitanje ), srca (moralno) i ruke (fizičko);

Temelji cjelokupnog vaspitanja se nalaze u posmatranju koje ima važnu ulogu u procesu saznanja.

Disterveg je isticao tri načela: Samorad, prilagodjavanje prirodi, prilagodjavanje kulturi.


August Cont je predstavio razvoj društva u tri stadija:
– Teološki (djetinjstvo)
– Metafizički (mladost)
– Pozitivistički (zrelost)


Herbart Spenser kaze da je na prvom mjestu individualni interes, a na zadnem mjestu kolektivni. Nacelo je da je najprece unutrasnje zadovoljstvo ucenika.

Ušinski za ideal smatra čovjeka koji nije egoista, već čovjek koji spaja interese čovječanstva sa interesima svog naroda i sebe samog. Vaspitanje, po njemu, ima veliku ulogu, ali ne treba zanemariti naslijedje.

Zatim se pojavljuje eksperimentalna pedagogija – nauka o vaspitavanju koja se služi empirijskim istraživanjima i eksperimanetalnim metodama u proucavanju djece. Takodjer imamo i fukncionalno vaspitanje – pravac koji polazi od potreba djeteta i njegove sfere interesa i ciji je cilj: razvijanje dječije psihičke snage.


Fukncionalno vaspitanje
– pravac koji polazi od potreba djeteta i njegove sfere interesa i ciji je cilj: razvijanje dječije psihičke snage. Zahtjev za deskolarizaciju kao i sve izraženiji zahtjevi za potpunom slobodom u vaspitanju idu u pravcu oslobadjanja djeteta i stvaranja uslova da se samo razvija.
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:23 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

2. Cilj i zadaci vaspitanja

Kao sto mozemo uvidjeti, kroz historijski pregled razvoja vaspitanja, jos od antike (a i prije toga), pa do danas, cilj vaspitanja jeste jedna harmonijski razvijena licnost u svakom pogledu. To je licnost koja je odgojena u fizickom, intelektualnom, moralnom, radno-tehnickom i estetskom aspektu svog bica. To je osoba koja je fizicki zdrava, intelektualno spremna za izazove koje donosi vrijeme u kom zivi, osoba bogata moralnim vrijednostima, radno produktivna i korisna za drustveni razvoj u svakom pogledu, osoba koja ima estetskog ukusa, osjecaj za ljepotu… Sto se tice institucionalnog, skolskog obrazovanja i vaspitanja, ono je usmjereno u pravcu osbosobljavanja vaspitanika za samoodgoj. To znaci da kontrola vremenom predje u samokontrolu, kritika u samokritiku, ocjenjivanje u samoocjenjivanje, odobravanje u samoodobravanje i sl. Ovo nikako ne znaci da se jedinka moze osamostaliti u apsolutnom smislu, pa da postane imuna na spoljasnje faktore koji uticu na vaspitanje, jer je to ne moguce ostvariti u potpunosti. Rezultat toga se ogleda pre svega u razvijanju jedne svestrane licnosti, jednog drustva koje je sastavljeno od takvih licnosti, od omladine koja je spremna da se uspjesno nosi sa teretima cjelokupnog drustva, sa njegovim obavezama, da se uhvati u kostac sa svim problemima i da odgovorno preuzme na svoja pleca baklju razvitka svoje sredine i drustva i efikasno ide naprijed. Zadaci vaspitanja se mogu posmatrati iz vise aspekata, shodno tome na sta se odnose. O tome cemo opsirnije govoriti u nastavku.

Zadaci vaspitanja koji se odnose na osnovne komponente vaspitanja trebaju ispuniti pet osnovnik komponenti, a to su: fizicko vaspitanje, intelektualno vaspitanje, moralno vaspitanje, radno-tehnicko vaspitanje i estetsko vaspitanje.

Intelektualno vaspitanje

Estetsko vaspitanje

Fizicko vaspitanje

Radno-tehnicko vaspitanje

Moralno vaspitanje



Zadaci koji se odnose na strukturu psihickog zivota obuhvataju kognitive zadatke, koji se odnose na racionalno podrucje, zatim afektivne zadatke, koji se odnose na emocionalno podrucje i psihomotoricke zadatke, koji se odnose na vojno-djelatno podrucje.

Afektivno podrucje

Psiho-motoricko podrucje

Kognitivno podrucje


Zadaci vaspitanja koji su zadacima nastave obuhvataju – materijalne zadatke nastave, sto znaci apsorbovanje nastavne gradje, zatim funkcionalne zadatke, koji obuhvataju razvijanje odredjenih sposobnosti i vjestine (senzornih, prakticnih, izrazajnih, intelektualnih…) i vaspitne zadatke, koji se odnose na ostvarivanje u praksi onih osnovnih komponenti vaspitanja koje smo nabrojali (fizicko vaspitanje, intelektualno vaspitanje, moralno vaspitanje, radno-tehnicko vaspitanje i estetsko vaspitanje).

Vaspitni

Funkcionalni

Materijalni

Zadaci nastave

Zadaci zasnovani na sistemu vaspitanja i obrazovanja obuhvataju porodicu, grupe vrsnjaka, vrtice i predskolske ustanove, skolu, masovne medije, slobodno vrijeme i permanentno obrazovanje.

Zadaci zasnovani na vaspitnim vrijednostima obuhvataju genericke, socijalne i personalne vrijednosti. Genericke vrijednosti su one vrijednosti koje se ticu ljudskog roda, a oznacavaju izvrsavanje zadataka u skladu sa opceprihvacenim ljudskim vrijednostima. Socijalne vrijednosti su izgradjene u historijskoj i prostornoj povezanosti ljudi koja je zasnovana na svesnim aktivnostima i emocionalnim vezama medju ljudima. Personalne vrijednosti su vezane za licno dostojanstvo, razvoj licnosti i ono sto odredjenu jedinku cini srednom.




3. Podrucja vaspitanja

Iako je vaspitanje jedinstven proces, teorijski je moguce podijeliti ga na vise komponenti.uzimajuci u obzir svojstva covjeka koja ga odredjuju kao ljudsko bice, vaspitanje se moze podijeliti na pet bitnih podrucja: fizicko vaspitanje, intelektualno vaspitanje, moralno vaspitanje, radno-tehnicko vaspitanje i estetsko vaspitanje. Covjek zavisi od svoga tijela i u njemu opstoji na ovom svijetu, pa prema tome sto je bolje stanje tog naseg stanista za dusu i intelekt, to je pogodnije za efikasniji razvoj duse i intelekta. Covjek je intelektualno, razumno bice, takodjer i moralno, drustveno, sa smislom za sklad i ljepotu.




3.1. Fizicko vaspitanje

Fizicko vaspitanje je veoma bitna komponenta u ljudskom zivotu, ne samo za tijelo vec i za razum i dusu. Ovoj vrsti vaspitanja je pridavana vaznost jos od vajkada, pa sve do nasih dana, i to ne bez razloga. Naime, fizicko vaspitanje se dotice i kognitivnog i afektivnog i psihomorotickog podrucja, cime ono dopunjuje ostale vidove vaspitanja i doprinosi njihovom kvalitetu i razvijanju potpunije licnosti. Covjek koji je fizicki aktivan, zdrav i u dobroj kondiciji ce mnogo lakse da uci, ako to zeli, nego ako je u losem fizickom stanju. To isto vazi i za emotivno podrucje, svaki covjek ljepse osjeca srecu, ako je vec srecan, u zdravom nego u bolesnom tijelu. Zatim sto se tice psihomotorickog podrucja, tu je sasvim jasno da je bolji covjek radnik ako je fizicki zdrav, nego ako je fizicki bolestan ili ako je u losoj kondiciji.

Za fizicko vaspitanje su se koristili razni nazivi, poput ‘tjelesno vaspitanje’ ili ‘zdravsteno vaspitanje’ ili ‘fizicko-zdravsteno vaspitanje’ i sve su to, manje ili vise, sinonimi. Najprikladniji naziv jeste ‘fizicko vaspitanje’, jer on posebno izrazava zdravstvenu komponentu, a ujedno je blizak i pojmu ‘tjelesno vaspitanje’.




3.2. Razvoj ideje o fizickom vaspitanju

Ideja o fizickom vaspitanju je, mozemo slobodno reci, stara koliko i sam covjek. To zato sto je ljudskom bicu nekada, kada nije bilo urbanih sredina, bilo puno bitno dobro stanje njegovog tijela, koje mu je dosta pomagalo da se uspjesno nosi sa izazovima koje donosi divlja okolina. U antickoj Grckoj mozemo zapaziti razlicita gledanja na fizicko vaspitanje i njegove ciljeve, pa tako u Sparti uocavamo poseban akcenat na muzevnost i jaku tjelesnu gradju koja je potrebna muskarcima Sparte, s obzirom na njihovu stalnu borbenu aktivnost, a u Atini vidimo da se je tezilo spajanju duhovne i tjelesne komponente u harmoniju. Kroz srednji vijek se istice vaznost posjedovanja izvjesnih “viteskih osobina” koje su se ogledale u umijecu bacanja koplja, jahanja, plivanja, macevanja, pisanja stihova (versifikacije), igranja “dame” i lova. Neki od ovih elemenata medju viteskim osobinama se potenciraju sve to danasnjeg dana, a pogotovo u vojne svrhe. Jan Amos Komenski je pokusao da fizickom vaspitanju da siri smisao, i govorio je kako se fizickim faspitanjem postize i bolje duhovno stanje, tj. naglasavao je bitnu ulogu fizickog vaspitanja u duhovnom i moralnom vaspitanju. U doba prosvetiteljstva fizicko vaspitanje se podredjuje intelektualnom, i primjetno je usmjerenje prvenstveno ka tom intelektualnom vaspitanju, a fizicko je bilo sredstvo za to. To je “trening tijela u namjeri da se obezbijedi intelektualni razvoj”. O tome su posebno govorili Dzon Lok, Zan Zak Ruso i Herbert Spenser. Sa nastupanjem dvadesetog stoljeca dobijamo niz novih ideja vezanih za fizicko vaspitanje. Pogotovo naglasena ideja je bila “opste obrazovanje za sve gradjane”. Na pocetku tog stoljeca nalazimo rigidne programe za gimnastiku u skolama, sto polako ustupa svoje mjesto igrama, koje postaju dominantne u sadrzaju programa fizickog vaspitanja polovinom 20.-og stoljeca, da bi se u novije vrijeme poceli pojavljivati novi prioriteti u fizickom vaspitanju. Od tih prioriteta jeste i obracanje paznje na kvalitetno fizicko obrazovanje nastavnika fizickog vaspitanja za osnovne i srednje skole, a zatim razvijanje ‘aktivnog zivotnog stila’ kod ljudi koji sadrzi sticanje zdravih navika, vestina i znanja. Sve to je, kako vidimo, upereno protiv pasivnosti i ucmalosti.



3.3. Savremeni pristupi fizickom vaspitanju

Posljednjih decenija dvadesetog stoljeca interesovanje raznih teoreticara za fizicko vaspitanje je u velikom porastu i ono biva predmetom mnogobrojnih analiza. Pristupi fizickom vaspitanju u savremenom dobu se razlikuju u zavisnosti od autora, ali se sustina njihovih misljenja o tome svodi na jednu zajednicku nit, a to je osoba koja je fizicki zdrava, puna razlicitih motornih vjestina, fizickih sposobnosti i znanja, a sve to u funkciji harmonijski razvijene licnosti. U engleskoj enciklopediji nalazimo da se na fizicko vaspitanje posmatra kao na siroko podrucje vaspitne prakse, a koja je definisano kao sticanje motornih vjestina, fizicke obucenosti, sposobnosti i znanja. Sve to je udruzeno u funkciji boljeg zdravlja, dobre koordinacije pokreta i efektivnog usavrsavanja razlicitih fizickih formi. Dalje se u toj enciklopediji na suptilan nacin objasnjava sustina fizickog vaspitanja. Tu se ukazuje na jedinstvenu ulogu koju ta vrsta vaspitanja zauzima u cjelokupnom odgoju djece, a cija je sustina povecanje samoregulisanja, samopostovanja i prijatno iskustvo.

U ruskoj pedagogiji nalazimo na slicno gledanje na fizicko vaspitanje, koje je izrazeno drugacijim rijecima. Fizicko vaspitanje se posmatra kao jedan od elemenata koji doprinosti svestranom razvitku licnosti. Odredjuje se fizicko vaspitanje kao prenosenje znanja i nacina sa kolena na kolena radi fizickog savrsenstva. Ovo prenosenje znanja i nacina sa kolena na koleno mozemo uporediti sa engleskom definijom o sticanju motornih vjestina, fizicke obucenosti, sposobnosti i znanja, a taj cilj – fizicko savrsenstvo podrazumijeva upravo isto sto i cilj fizickog vaspitanja u engleskoj definiciji, a to je briga o dobrom zdravlju, i razvoj njegovih fizickih sposobnosti i snaga.Takodjer se u ruskim izvorima napominje da se sustina fizickog vaspitanja ne moze ispravno shvatiti bez sagledavanja njegove povezanosti sa moralnom, voljnom i estetskom sferom licnosti.

U nasoj, domacoj, pedagogiji fizicko vaspitanje je bilo predmet brojnih analiza, i vecina nasih autora kaze da fizicko vaspitanje ima za cilj da doprinese harmonijskom razvoju licnosti. Takodjer se naglasava da pravi smisao fizicko vaspitanje dobija tek uz prozimanje sa moralnim, intelektualnim, radnim i estetskim vaspitanjem.




3.4. Pojam fizickog vaspitanja

U savremenoj literaturi nailazimo na razlicita definisanja pojma fizickog vaspitanja, tako da je svaki autor to definisao na svoj nacin. Ta raznolikost u definisanju pojma fizickog vaspitanja jeste ustvari proizvod razlitog gledanja teoreticara na fizicko vaspitanje, pa tako neki pedagozi prenaglasavaju neki njegov aspekat a zapostavljaju drugi. Pojam fizickog vaspitanja mozemo dovesti u vezu sa nekoliko srodnih pojmova, a to su fizicka aktivnost, fizicki razvitak i fizicka kultura.

Fizicka aktivnost oznacava organizovanu djelatnost odredjene osobe koja je usmjerena ka odredjenom cilju. Fizicka aktivnost ili neaktivnost direktno utice fizicki razvitak, pozitivno ili negativno. Jedan broj fizickih aktivnosti sportskog karaktera ima znacajan zdravstveno-vaspitni znacaj.

Fizicki razvoj je definisan kao bioloski proces kvantitativnih i kvalitativnih promjena morfoloskih i funkcionalnih struktura covjeka tokom njegovom zivota. On se moze kontrolisati, usko je povezan sa tjelesnim zdravljem, i vazi kao veoma bitan faktor koji utice na harmonijski razvoj licnosti.

Fizicka kultura predstavlja ukupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti specificnog dijela drustvene prakse koji se ostvaruje u okviru slobodnih aktivnosti covjeka u cilju zadovoljavanja njegovih bioloskih i drustvenih potreba.

Fizicko vaspitanje dakle, predstavlja organizovan proces kojim sticemo motorne vjestine, znanja, sposobnosti, fizicku obucenost, uticemo na poboljsanje zdravlja i koordinaciju poketa a to je ujedno i prijatno iskustvo.




3.5. Zadaci fizickog vaspitanja

U savremenoj pedagogiji se posebno isticu dvije tendencije u fizickom vaspitanju: prva tendencija se odnosi na programe koji svojim sadrzajem prate potrebe individua, a druga se odnosi na isticanje bitnosti fizickog vaspitanja po zdravlje djece i omladine, a ne samo za vojnicke svrhe. Zadaci fizickog vaspitanja su mnogobrojni i raznovrsni, ali se posebno istice pet zadataka, a to su: zdravstveno-higijenski, obrazovni, vaspitni, samorazvijajuci i rekreativni.

Zadravstveno-higijenski zadatak se odnosi na ocuvanje i unapredjenje zdravlja. Ostvarivanje ovog zadatka podrazumijeva izbor odgovarajucih fizickih vjezbi i igara, kontinuirano pracenje rasta i razvoja ucenika, kontrola zdravlja organizovanje zdravog rada i zivota ucenika (pravilan rezim rada i odmora, optimalna organizacija sna, odgovarajuca ishrana…). Prostor u kojem se izvodi fizicko vaspitanje mora zadovoljiti stroge sanitarno-higijenske i zdravstvene uslove.

Sustina obrazovnih zadataka obuhvata sticanje odgovarajucih znanja, vjestina i navika, a tu spada shvatanje procesa ucenja, znanje o uticaju fizickog vaspitanja na formiranje licnosti, znanja iz oblasti anatomije, fiziologije, higijene, znanja o pravilima razlicitih igara i vjezbi. Sustina obrazovnih zadataka obuhvata i razvoj psihomotorickih sposobnosti, sto znaci razvijanje lokomotornih, nelokomotornih i manipulativnih vjestina i navika (hodanje, bacanje, hvatanje, penjanje, plivanje…), razvijanje psihomotornih sposobnosti (snaga, brzina, izdrzljivost, spretnost), a posebno kognitivne snage i sposobnosti i shvatanje drustvenog znacaja fizickog vaspitanja i sporta.

Vaspitni zadaci obuhvataju obezbedjivanje sirokog okvira za razvoj drustveno-moralnih, intelektualnih, estetskih vrijednosti. Primjere drustveno-moralnih vrijednosti nalazimo u rer ponasanju, kooperativnom ponasanju, timskoj igri, samokontroli, lojalnosti, cestitosti, moralnoj stabilnosti, nesebicnosti, odlucnosti, otvorenosti, tolerantnosti itd… Estetska komponenta sadrzi majstorstvo izvodjenja sportskih pokreta, ljepota tijela, ljepota vladanja tijelom, proporcionalnost, razvoj estetskog ukusa vaspitanika.

Samorazvijajuci zadatak znaci samousavrsavanje u procesu bavljenja fizickom kulturom. Formiranje stremljenja ka samousavrsavanju obuhvata: 1) Stvaranje ideala ponasanja i djelovanja kome vaspitanik tezi; 2) Svijest o sebi i formiranje samoocjene; 3) Svrsishodan rad nad sobom. Programi fizickog vaspitanja trebaju biti tako osmisljeni da vaspitanici prepoznaju svoje sopstvene kvalitete i sposobnosti i podstaknu njihov razvoj.

Rekreativni zadaci fizickog vaspitanja za svrhu ima pripremanje za aktivni zivotni stil, a to obuhvata formiranje navike za bavljenjem fizickim aktivnostima radi nekoliko stvari:

• Cinjenja fizickih aktivnosti faktorima aktivnog odmora i zdrave razonode;

• Odrzavanje radnog potencijala i ocuvanje i ojacavanje fizickog i mentalnog zdravlja;

• Sadrzajno iskoriscavanje slobodnog vremena;
Trenutno stanje vezano za ispunjenje ovih zadataka je sljedece:

• Relativno mali broj odraslih se bavi fizickim aktivnostima;

• Setnje i razlicite fizicke vjezbe su najrasprostranjeniji vid sportskih aktivnosti kod odraslih;

• Povecano ucesce u “opasnim sportovima” ne moze bitnije doprinijeti da sport postane masovna pojava;

• Zakljucak: Masovno ucesce odraslih u sportsko-rekreativnim aktivnostima, kao sto su igre i sportovi, boravak u prirodi, planinarenje itd, moze najpotpunije afirmisati rekreativni zadatak fizickog vaspitanja.



3.6. Ostvarivanje zadataka fizickog vaspitanja

Veoma znacajnu ulogu u ostvarivanju zadataka fizickog vaspitanja imaju porodica, skole, sportska drustva i klubovi. Naravno, u najvecem broju slucajeva, prvo okruzenje gdje zapocinje razvoj djeteta (i fizicki i svaki drugi aspekat razvoja licnosti) jeste porodica. Potrebno je roditeljima skrenuti paznju na to da organizuju fizicko vaspitanje za djecu, da to ne bude samo puko, stihijsko, neorganizovano igranje, vec da regulisu na ispravan nacin njihovu ishranu, san, odmore, provodjenje vremena na cistom vazduhu itd. Potrebno im je usaditi ljubav prema fizickom vaspitanju jos od malih nogu. Organizovano fizicko vaspitanje djece predskolskog uzrasta je u funkcijji njihovog fizickog, intelektualnog, drustveno-moralnog i estetskog razvoja. To se najbolje ostvaruje u skolskom radu i u tome je poseban znacaj nastave fizickog vaspitanja. Sa aspekta fizickog vaspitanja je vazan i sadrzaj iz biologije koji govori o bolestima, njihovoj preventivi i lijecenju istih. Uloga nastavnika je nezamjenjiva, i zadatak nastavnika jeste, kako prenosenje znanja i vjestina, tako i vodjenje djece od vaspitanja ka samovaspitanju. Takodjer su i vannastavne aktivnosti dobra prilika za ostvarivanje jednog dijela sadrzaja fizickog vaspitanja, a najsiri prostor za ostvarivanje toga obezbjedjuju sportske sekcije i klubovi, izleti u prirodi i slobodna rekreacija.

Od neprocjenjive je vaznosti da se u procesu organizovanog fizickog vaspitanja kod vaspitanika podstakne i razvije navika za bavljenje raznovrsnim fizickim aktivnostima i sportom. Trebaju aktivnosti u fizickom vaspitanju postati nacin zivota, i samo takav razvoj je sigurna garancija da se zadaci u fizickom vaspitanju u cjelini ostvare.
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:27 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

4. Intelektualno vaspitanje

Usvajanje saznanja i razvitak intelekta (znaci mogucnosti saznanja i vjestine koriscenja onog sto se zna u praksi) je visestruko znacajno i bez toga nema pravog vaspitanja i obrazovanja. Covjek, kroz proces intelektualnog vaspitanja prodire u zakone prirode, drustva i misljenja, unapredjujuci taj svijet u kojem zivi. Sve covjekove djelatnosti sadrze intelektualnu komponentu, a sadrze je i svi vidovi vaspitanja (fizicko, moralno, estetsko, radno-tehnicko). Razvoj nauke i tehnike sve brze brise nekadasnje granice izmedju intelektualnog i fizickog rada, a ta njihova povezanost se ogleda i u cinjenici da je intelektualno vaspitanje ujedno i vaspitanje za rad. Porastom i sirenjem znanja (koja se udvostrucavaju svakih 4-5 godina) sredstva za proizvodnju sve brze zastarevaju, nova se pojavljuju, i jednostavno dolazi do promjene u tehnickim osnovama ljudskog rada. Znanje je jedan od najvaznijih faktora za rast produktivnosti rada. Takodjer je intelektualno vaspitanje znacajna osnova i za moralno, pa se tako kod ucenika moze probuditi ljubav prema dobrim osobinama izlaganjem znanja o pozitivnim uticajima tih lijepih moralnih osobina, o negativnim posljedicama neposjedovanja tih osobina i slicno tome. U vezi sa estetskim vaspitanjem, mozemo vidjeti da se estetsko i intelektualno preplicu i svako ima svoju ulogu. Predmet intelektualnog jeste zapazanje onog sto je lijepo (a dobar ukus o necemu se stvara ucenjem), ali je to prazno ako nema unutrasnjeg dozivljaja toga sto nam razum kaze da je lijepo, a to je podrucje estetskog vaspitanja.




4.1. Zadaci intelektualnog vaspitanja

Zadaci vaspitanja uopste su podlozni promjenama u zavisnosti od prioritetnosti nekih ciljeva u odredjenoj zemlji. Kod nas intelektualno vaspitanje ima sljedece zadatke:

a) Usvajanje naucnih znanja;

b) Formiranje i izgradjivanje neophodnih vjestina, umijeca i navika;

c) Stvaranje osnove i izgradnja naucnog pogleda na svijet;

d) Razvijanje i njegovanje radne kulture;

e) Razvijanje intelektualnih snaga i sposobnosti, te osposobljavanje za dalje obrazovanje i samoobrazovanje.

a) Usvajanje naucnih znanja – Znanjima treba ovladati tako da ona postanu dio licnosti i da se mogu koristiti za dalje djelovanje i prakticno postupanje. Sistem znanja u ljudskom intelektu se neprestano nadopunjuje, i potrebno ga je puniti kvalitetnim znanjem, a ne onim znanjem od kojeg koristi nema. Na osnovu znanja koja stekne, covjek formira svoj pogled na svijet oko sebe i na samoga sebe, formira pogled na zivot i svoje planove u zivotu. Ovo su kljucne stvari covjekovog bitisanja na ovom svijetu i stoga je veoma bitan ovaj zadatak intelektualnog vaspitanja.

b) Formiranje i izgradjivanje neophodnih vjestina, umijeca i navika – Vestine i navike predstavljaju spoj teorije i prakse, a sticu se vjezbanjem i na osnovu odredjenih (kvalitetnih) znanja. Na osnovu tih znanja se uvjezbava postupak radi boljeg primjenjivanja onoga sto se zna teoretski, a proces izgradjivanja vjestina pozitivno djeluje na kvalitet znanja. Treba razlikovati termine ‘vjestina’ i ‘navika’. Vjestina je vjezbanjem stecena sposobnost svjesnog primjenjivanja znanja, dok je navika automatizovana vjestina, gdje je povecan stepen uvezbanosti i smanjen stepen ucesca svijesti u njenom izvrsavanju. Znaci vjestina je pocetni stadijum kroz koji covjek prolazi do navike, one imaju veliku vrijednost zbog povratnog uticaja na kvalitet znanja kod vaspitanika.

c) Stvaranje osnove i izgradnja naucnog pogleda na svijet – Izgradjivanje naucnog pogleda na svije je smisao ostvarivanja svih vaspitno-obrazovnih zadataka u skoli, i on se gradi i koriguje tokom cijeloga zivota. On je izraz jedne licnosti, njenog znanja, vjerovanja, ubjedjenja. Glavni faktor u tom procesu cini skolska sredina jer omogucava prenosenje medjusobno povezanih znanja zaokrugljenih u skladne cjeline za usvajanje.


d) Razvijanje i njegovanje radne kulture – Radna kultura je odnos osobe prema raznih dostignucima ljudi sa zeljom da se te tekovine upoznaju sto bolje. Od toga kakav odnos prema radu imamo prema radu zavisi i kvalitet rada svakog od nas. Od imperativa radne kulture jeste i pozitivan odnos prema drustvenim obavezama, kao i ovladavanje metodama i tehnikama intelektualnog i fizickog rada. Covjek je aktivno i kreativno bice i zato je skola obavezna da bi kod odgajanika razvijala to kreativno misljenje, paznju, mastu itd. kroz razne vaspitne djelatnosti.


e) Razvijanje intelektualnih snaga i sposobnosti, te osposobljavanje za dalje obrazovanje i samoobrazovanje – Pravilnim razvojem intelektualnih snaga i sposobnosti omogucava se novo sticanje znanja i razvijanje vjestina i navika. Razvijanje umnih sposobnosti obuhvata razvijanje sposobnosti posmatranja, analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije, diferencijacije, integracije, koncentracije itd. Ove sposobnosti covjek razvija njihovim pravilnim aktiviranjem, shodno svojim mogucnostima. Za razvoj intelektualnih sposobnosti je veoma bitno poznavati nacin i predmet ucenja. U pedagogiji su poznate dvije teorije, a to su ‘teorija formalnog’ i ‘teorija materijalnog obrazovanja’. Predstavnici prve teorije kazu da su intelektualne snage osobe urodjene poput onih tjelesnih, pa se mogu razvijati, pa nisu vazni sadrzaji na kojima se vjezba, vec je vazan sam proces vjezbanja. To je uvazavanje forme, a ne sadrzine, i ovdje uocavamo odredjeno potcjenjivanje znacaja naucnih znanja i potrebe njihovog organizovanog, sistematskog sticanja. Ovdje vidimo jednu krajnost, a to je samo razvijanje intelektualnih sposobnosti bez obzira na kojem materijalu mi njih vjezbali. Dok po drugoj teoriji istice se materijalna korist znanja i forsira se pamcenje sto vise cinjenica i raznih oblasti. Posljedica ovog je gubljenje mjere u obimu cinjenica, sto cesto vodi do preopterecenosti ucenika, i ovdje se potcjenjuje mogucnost kreativnog razvijanja psihickih sposobnosti.

Ovo su dvije krajnosti, a sredina je najbolje rjesenje, sto znaci da treba raditi na razvijanju intelektualnih sposobnosti ali uz vjezbanje na kvalitetnim sadrzajima. Skole trebaju da sluze za sticanje osnovnih znanje i osposobljavanje ucenika za samoobrazovanje.



4.2. Sadrzaji intelektualnog vaspitanja

Sadrzaji intelektualnog vaspitanja mogu biti crpljeni iz sljedecih izvora:

a) Kulturne tekovine ljudskog roda
b) Dostignuca nauke i tehnike;
c) Sveukupno ljudsko iskustvo;
d) Sveukupno znanje i naucno saznanje.

Ovo ogromno bogatstvo covjekovog rada i saznanja je veoma dragocjen sadrzaj za intelektualno vaspitanje. Medjutim, javlja se jedan problem. S ozbirom na to da je ovo nasljedje ogromno, i da se saznanja svaki 4-5 godina udvostrucuju, a ljudski intelekt je ogranicen, dolazi do raskoraka izmedju materijala koji treba nauciti i kapaciteta koji imaju ljudi za ucenje. Zato, tragajuci za najefikasnijim rjesenjem, pedagozi idu ka tome da se izbjegne pedagoski enciklopedizam, gomilanje cinjenica u memoriji, vec da treba da se ide ka pedagoskom fundamentalizmu, a to je izvlacenje osnovnih pravila iz svih tih otkrivenih cinjenica, uzrocno-posljedicnih veza, principa. Da bi ovo bilo jasnije navescemo jedan primjer. Ako imamo jednu povecu zbirku matematickih zadataka, mnogo se vise isplati nauciti pravila, formule, po kojima se svi ti zadaci rjesavaju, nego nauciti napamet postupke i rjesenja svih zadataka.

Sa aspekta sadrzaja intelektualnog vaspitanja, vazna su sljedeca pitanja:


1) Odnos izmedju opsteg i strucnog vaspitanja;
2) Sadrzaji intelektualnog obrazovanja i vaspitanja i njihova povezanost sa zivotom;
3) Karakter, uloga i sadrzaj obrazovanja u savremenim drustvima;
4) Klasifikacija sadrzaja obrazovanja.


1) Odnos izmedju opsteg i strucnog obrazovanja treba biti u pravilnom omjeru tako da se ide previse ka opstem obrazovanju naustrb strucnosti, niti previse ka strucnom obrazovanju na usrtb opsteg. Ovo ne smiju biti kategorije koje su suprotstavljene, vec se trebaju medjusobno dopunjavati. Visoka strucnost je moguca samo na cvrstim osnovama opsteg obrazovanja. Opste obrazovanje je ono obrazovanje koje nas uci znanju iz raznih oblasti, bez obzir na to koja nam je profesija. To su znanja iz opste kulture, prirodnih i drustvenih nauka, i sva ona znanja koja nam pomazu da bolje i realnije sageldavamo stvaran svijet oko nas, koja nas formiraju kao svestranu licnost, a takodjer nam i pomaze da se strucno osposobljavamo. Strucno obrazovanje je ono obrazovanje koje nas uci znanjima koja su vezana za nasu uzu struku, geografa geografiji, fizicara fizici, matematicara matematici itd… Neophodnost uklapanja opsteg i strucnog obrazovanja u jednu kompaktnu cjelinu nam potvrdjuju i nojnovija naucna istrazivanja, jer jednostranost, tj. posvecenost samo jednoj struci bez obracanja paznje na opste obrazovanje cini da se oslanjamo samo na jednu mozdanu hemisferu.. Naime, lijeva mozdana hemisfera se vise upotrebljava (sadrzi sposobnosti) za brojeve, jezike, logiku, analize, linearnost i sl., a desna hemisfera sadrzi sposobnosti za ritam, prostorno poimanje (trodimenzionalnost), imaginaciju, sanjarenje, boje… Nova naucna istrazivanja pokazuju da covjek mnogo vise uspjeha ima ako koristi obje hemisfere mozga, nego samo jednu. Navescemo primjere. Na prvi pogled, cinilo se da historijske cinjenice opovrgavaju ta saznanja, jer se vecina “velikih umova” cinila jednostranim u mentalnom funkcionisanju: cinilo se da kod Ajnstajna i mnogih drugih naucnika preovladava “lijevi kortex”, a da je kod Pikasa, Sezana i drugih velikih slikara i muzicara dominantan “desni kortex”. Iscrpnija istrazivanja su otkrila nekoliko fascinantnih cinjenica: Ajnstajn je u skoli fao iz francuskog (za sta je zaduzen upravo lijevi kortex – jezici, logika…), a kao svoje omiljene aktivnosti naveo je: sviranje violine, umjetnost, jedrenje i mastanje (sto je ‘posao’ desnog kortexa’). Na slican nacin se pokazalo da vecina umjetnika koristi obje hemisfere, a kao potvrda da su najveci umovi bili oni koji su koristili obje hemisfere mozga (znaci imali su jake temelje opsteg obrazovanja nakojima su gradili strucno obrazovanje) istice se i primjer Leonarda Da Vinchija. U svoje vrijeme vazio je za covjeka koji posjeduje najvise znanja u slikarstvu, vajarstvu, fiziologiji, opstim naukama, arhitekturi, mehanici, anatomiji, fizici, meteorologiji, geologiji, masinstvu i aeronautici. Znao je i da svira, komponuje i pjeva sopstvene balade. Njegovi spisi su ispunjeni trodimenzionalnim crtezima i slikama.[4]


2) Povezanost sadrzaja sa zivotom – Sadrzaji intelektualnog vaspitanja i obrazovanja trebaju biti primjenjivi u prakticnom zivotu i korisni. To treba da obezbijedi znanja iz tehnologije i tehnoloskih procesa, smisao za tehniku i tehnicka sredstva.

3) Karakter i uloga savremenog obrazovanja – himanisticki ili tehnicki? – Savremeni zivot je pun dinamike, pun je promjena, prinova na svakom polju nauke, i stoga je savremeno obrazovanje potrebno promjena sadrzaja, osvjezavanja novim cinjenicama, sve u skladu sa potrebama savremenog covjeka. Naravno, iako je proslo (a i ovo) stoljece smatrano ‘vijekom tehnike’ klasicne drustvene nauke nikada nisu, niti ce biti prevazidjene jer su uvijek covjeku potrebne. Opste obrazovanje savremenog covjeka treba sadrzavati elemente i iz tehnickih i iz humanistickih nauka, i elemente iz prirodnih nauka, a sve to treba uklopiti u jednu kompaktnu cjelinu, gdje jedno ne iskljucuje drugo, vec se medjusobno dopunjuju.

4) Klasifikacija sadrzaja – Savremeno opste obrazovanje svoje sadrzaje moze crpiti iz vise izvora, iz tehnickih nauka (informacione tehnologije), iz prirodnih (matematika, fizika, hemija, biologija) i iz drustvenih (jezici, historija, sociologija, filozofija, pedagogija, i dr). Jedna od shema bi mogla da izgleda ovako:


I – Podrucje drustvenih nauka:

a) Uze humanisticko podrucje;
b) Podrucje kulture jezika;
c) Podrucje ekonomkog obrazovanja;

II – Podrucje prirodnih nauka i matematike

III – Podrucje nauka koje proucavaju zakonitosti ljudskog misljenja:

IV – Podrucje umjetnosti;

V – Podrucje tehnike i proizvodnje i

VI – podrucje tjelesne kulture.

Savremeno opste obrazovanje je veoma kompleksno i ukljucuje mnogo podrucja, a sastoji se u akceptiranju osnovnih, funkcionalnih vrijednosti u razvijanju naucnog misljenja.



4.3. Faktori intelektualnog vaspitanja

Pod faktorima intelektualnog vaspitanja podrazumijevamo uticaje raznih institucija i drugih elemenata drustva na intelektualni razvoj licnosti. To su, prije svega porodica, zatim predskolske i skolske ustanove, ustanove za obrazovanje odraslih, mass mediji i kulturne institucije.

Porodica je naravno najznacajniji faktor koji utice na intelektualni razvoj licnosti, i to je, u vecini slucajeva, prvi i najbitniji faktor. U porodici dijete stice svoja prva saznanja, svoja prva iskustva, uci svoje prve rijeci… Kada nauci govoriti, pa i prije toga, dijete biva veoma radoznalo, pa zapitkuje puno toga, jer ga na to tjera ona urodjena djecija radoznalost. Od toga sta i kako cemo mu odgovoriti uveliko zavisi njegovo intelektualno bogatstvo, to uveliko odredjuje intelektualni razvitak djeteta. Dobijeni odgovori, ne samo sto bivaju uzrokom sticanja novih znanja, vec ujedno bivaju uzrokom i novih pitanja. U pocetku su ta pitanja formulisana veoma prosto – sta, kako, zasto, a kasnije postaju slozenija. Na pitanja djece treba pazljivo odgovarati, i ne izbjegavati odgovore, jer to moze samo da ugusi prirodnu radoznalost djece. Roditelji trebaju pricati sa svojom djecom i na dobro smisljen nacin voditi te razgovore kako bi djeci na najefikasniji nacin prenijeli svoja iskustva. Djeca vole bajke jer one zadovoljavaju njihovu teznju za fantazijom i saznanjima, a vole i slikovnice, i uz njih najbolje uce. Takodjer je pozeljno da se dijete izvodi na izlete i da se upoznaje sa prirodom. Porodica moze da ima veoma snazan uticaj na intelektualni razvoj djeteta.

Predskolske ustanove – Ovo doba u zivotu djeteta je veoma vazno, jer je jos uvijek u pocetnom periodu sazrijevanja, jos uvijek je dijete koje je poput svjeze gline koja se veoma lahko oblikuje. Tada dijete razvija svoj govor, formira svoj rjecnik, nauci da posmatra, razvija paznju, pamcenje itd. To najvise postize posmatranjem, igrom, razgovorima, pjevanjem i sl. Djeca tada sticu odredjeni obim znanja, koji ih priprema za prve skolske dane, i za uspjesno dalje skolovanje. To je dobra prilika za sticanje raznih vjestina i navika, i predskolsko dijete je u tom dobu, za razliku od uvrzenih misljenja, itekako sposobno za misaono prosudjivanje. Takodjer treba razvijati radoznalost, za sta se ima prilika u predskolskim ustanovama.

Skola – U skoli covjek stice mnoga znanja koja su mu potrebna za zivot, mnoge vjestine i navike, uci zakonitosti koje vladaju u objektivnoj stvarnosti i osposobljava se za samoobrazovanje. U svemu ovome nastavnik igra kljucnu ulogu, te je zato obaveza na direktorima da dobro obrate paznju pri odabiru nastavnickog kadra.

Ustanove za obrazovanje odraslih – Ove ustanove obuhvataju univerzitete, radnicke univerzitete, centre za obrazovanje kadrova, kao i skole za obrazovanje odraslih. Te ustanove sluze za doskolovanje odraslih, ili za povecanje strucnosti u pojedinim oblastima. Na primjer, u novije vrijeme, mnogo je odraslih zaposlenih islo na kurseve za kompjutere, jer su uvedeni kompjuteri u mnogim firmama u drzavi. Sve je ovo znacajan faktor intelektualnog vaspitanja.

Sistem sredstava informisanja – U sredstva informisanja spada TV, radio, stampa, i to je, u danasnjem vremenu, jedan znacajan faktor koji utice na oblikovanje intelektualne svijesti savremenog covjeka, bilo pozivitno ili negativno. Ono se moze koristiti u dobre svrhe, kao sto je blagovremena obavijestenost o zbivanjima kod nas i u svijetu, o novim naucnim otkricima i raznim ljudskmi dostignucima, sto moze znaciti intelektualno obogacivanje covjeka. Ali, moze biti i negativno iskorisceno, kakvo je u vecini slucajeva, a to je za propagiranje nemorala, demagogije, gubljenje vremena, a i TV se uglavnom pokazao kao najefikasniji hirurg u bezbolnom amputiranju citavih podrucja kreativnog potencijala u mladim mozgovima.

Kulturne ustanove – Ovdje spadaju muzeji, pozorista, bioskopi i dr. Ovo je svakako bitno za obogacivanje licne kulture covjeka, za cuvanje, njegu i popularizaciju opstekulturnih tekovina. Sve je ovo bitan uslov za staranje materijalnih i duhovnih dobara u funkciji intelektualnog vaspitanja ucenika savremene skole.
Back to top
View user's profile - Send private message -
feqiir

Joined: 27 Aug 2007
Posts: 294


PostPosted: Fri Sep 07, 2007 8:41 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

5. Moralno vaspitanje

Moral se moze posmatrati iz vise uglova. Jedan od tih je shvatanje morala kao skupa pravila koja se odnose na medjuljudske odnose. Tako gledano, moral moze biti feudalni, robovlasnicki, socijalisticki itd. Takodjer se moral moze posmatrati i kao svijest o obavezama, spremnosti na izvrsenje zadataka i tome slicno, i u tom duhu mozemo govoriti o ucenickom moralu, o moralu nastavnika, roditelja, djece itd. Moral takodjer moze podrazumijevati cestitost, postenje i kvalitet ljudskog djelovanja, te se sa tog aspekta moze govoriti o umjetnickom, politickom, sportskom moralu i dr. Nauka koja se bavi proucavanjem morala se naziva Etika. Etika se dijeli na deskriptivnu, koja se bavi opisivanjem raznih pojava morala, analiziranjem argumenata i moralnog utemeljenja neke pojave, i uspostavljanjem empirijske teorije o doticnoj praksi. Moralno vaspitanje sadrzi formiranje moralne svijesti, uvjerenja, stavova, djelovanja u prakticnim, zivotnim situacijama. Naravno, prvi ambijent u kojem covjek pocinje sa izgradjivanjem svoje moralne svijesti jeste porodicni ambijent. Porodica je veoma bitan faktor u formiranju i odredjivanju i formiranju pravca razvoja covjekove licnosti. Kasnije tu ulogu dijelom preuzima i skola, i ona moze oslabiti ili ojacati ono sto je vec zapocetla porodica. Najbolje bi bilo da se nastavnici i roditelji zajednickim snagama, uskladjenim djelovanjem, trude da sto vise doprinesu pravilnom razvoju djecije moralne svijesti, a ne da dodje do sukoba izmedju ta dva faktora, sto moze biti itekako konfuzno i demoralizirajuce za mladu djeciju svijest. Za moralno vaspitanje, potrebni su nastavnici koji ce biti uzor djeci, koji ce postupati po idealima za koje se govorom zalazu, koji su strucni u predmetu koji predaju, koji su dobro informisani i upuceni u psihologiju, pedagogiju, etiku itd.

Mozemo izdvojiti pet osnovnih karakteristika morala

- Moral je karakteristika iskljucivo ljudske vrste;

- Moral se je razvijao kroz historijske epohe i usavrsavao u smjeni generacije;

- Moral se u antagonistickim sredinama odlikuje antagonizmom;

- Postoje opsteljudske, trajne moralne vrijednosti koje ne znaju za granice;

- Postoji opsteljudski moral, kao jedinstvene humane ljudske zajednice.


Imajuci u vidu religijska ucenja i filozofske postavke, moral mozemo podijeliti na tri dijela:

1) Zatvoreni licni moral;

2) Kolektivistici moral;

3) Otvoreni licni moral.

Sto se tice prve vrste, on odgovara religijskom moralu, koji se odlikuje katehetikom (pamcenjem moralnih normi i pravila), strogim kaznama, javnim pohvalama i ceremonijalnim nagradjivanjima, upoznavanjem dobra i zla koji se smatraju vjecno vazecim, plasenje vjecnom kaznom ako se pogrijesi, urodjenom grijesnoscu ljudskoga roda (uz mogucnost iskuljenja od grijeha) itd. Zivot na Zemlji je samo priprema za vjecni zivot u kome nema zla i u kome ce se pravedno presuditi onima koji su zlo cinili na ovome svijetu, i onima koji su dobro cinili.

Sto se tice druge vrste, to je moral koji odgovara nekoj ideologiji (pozitivizmu, marksizmu, kapitalizmu, nacizmu i dr) tj. zasnovan je na njoj onda kada bi ona bila na snazi i ona je bivala proglasavana nepogresivom. Razlikuje se od religijske ideologije po tome sto se je ova smatrala naucno utemeljenom. Za primjer je dovoljno navesti dvije ideologije koje su imale ogromnog uticaja na svijet: pozitivizam i marksizam.

Pozitivizam je za osnivaca imao Ogista Konta, koji je smatrao da se ljudsko bice krece kroz tri glavna stupnja ka konacoj spoznaji, harmoniji i sreci. Prvi stupanj jeste stupanj teologije (djetinjstvo), koji odgovara teokratskom drustvu, u kome su vjerski sluzbenici (crkva) ti koji vode kolo, sa podrskom kralja. Tu je glavni zakon vjerski zakon i svaka pojava se gleda kao proizvod Bozijeg djelovanja. Drugi stupanj jeste stupanj metafizike (mladost), u kojem se za objasnjenje raznih pojava uzimaju neki apstraktni uzroci i ona najvise odgovara demokratiji. Treci stupanj jeste stupanj pozitivizam, koji za sve pojave uzima naucna objasnjenja, u kojem glavnu rijec vode naucnici, koji se bori za izbjegavanje revolucije, zeli konzervirati burzoasko drustvo i razviti u njemu naucni pokret. Tu je razvijen altruizam umjesno teoloskog trazenja licnog spasa, i tu imamo jedno vjerovanje u novi poredak u kojem ce sve savrseno funkcionisati i ka kojem drustvo treba da se krece.

Marksizam je nastao po Karlu Marxu, kapitalisti koji je imao utopisticku ideju jednog idealnog besklasnog drustva do kojeg se dolazi revolucijom, a u kojeme ce vladati proleterijati, radnicka klasa. On u historiji vidi jedan razvoj ljudske rase, od divljastva, preko varvarstva i civilizacije pa to besklasnog komunistickog drustva. Mistiku odbacuje kao neutemelju, a religiju smatra opijumom za mase. Svoju podlogu nalazi u darvinizmu i evolucionizmu, cak je Marks licno pratio Darwinu jedan primjerak svog djela Das Kapital sa posvetom.

Zajednicko za ove dvije ideologije jeste kritika vladajucih vrijednosti, afirmacija covjeka kao jedinog temelja morala, vjera u nauku kao otkrovenju gresaka i utvrdjivanju neosporne istine, davanje vaznosti afektivnoj strani moralnog obrazovanja u cijoj je osnovi ljubav prema covjecanstvu.

Zatim imamo otvoreni licni moral, koji spada u trecu vrstu, i se zasniva na potpunim informacijama o postojecoj i o proslim civilizacijama i upoznavanju covjeka kao osnovne vrijednosti. Obrazovanje i vaspitanje na kome pociva ovaj moral, mora biti zasnovano na velikodusnosti i ljubavi prema zivotu sa drugima. Cilj ove vrste morala jeste potpuno vladanje sobom, svojim prohjtevima i uzorit zivot (znaci nastanvik mora biti ujedno i uzor). Odlikuje se ovaj moral otvaranjem zatvorene skole, mijenja se uloga nastavnika koji vise nije onaj koji drzi monolog vec i djecu ukljucuje u aktivno ucesce u nastavi i otkrivanju novih znanja i tu vidimo jedno zajednicko otkrivanje i istrazivanje.

Moralno vaspitanje obuhvata i kognitivno i afektivno i psihomotoricko podrucje ljudskog duha. Po uzoru na Blumovu taksonomiju, uradjena je klasifikacija ciljeva moralnog vaspitanja, a oni su: primanje, reagovanje na opazeni objekat, favorizovanje objekta, organizacija te vrijednosti i bivanje onoga sto se shvatilo. Pijaze je izgradio tri stupnja moralnog vaspitanja, koja je razradio na sest. Tako imamo prekonvencijski nivo (usmjernje na kaznu i poslusnost, i sl), konvencijski nivo (usmjerenje na potrebe, ideal „dobrog djeteta“) i postkonvencijski nivo (usmjerenje prema savjesti i univerzalnim etickim nacelima).



5.1. Cilj i zadaci moralnog vaspitanja

Cilj moralnog vaspitanja je formiranje slobodne, humane i odgovorne osobe koja ce voditi racuna i svom duhovnom zdravlju i ponasanju i koja ce biti uzor u drustvu. Ovo se ostvaruje kroz nekoliko zadataka:

1) Usvajanje znanja o moralu. Ovo podrazumijeva ucenje o onome sto je moralno i o onome sto nije moralno, uciti moralne pojmove i kategorije, pravila i nacela, shvatanja i odnose, itd.

2) Usvajanje i formiranje moralnih uvjerenja i pogleda na svijet. Ovo je ustvari samo refleksija prvog zadatka. Prvi zadatak je posao intelektualnog (kognitivnog) podrucja, a drugi zadatak je njegova refleksija na dusu i odnosi se na afektivno podrucje.

3) Formiranje navika u skladu sa moralnim nacelima. Ovo je vec treba faza, a ona oznacava motoricku oblast, gdje se ono sto se je intelektualno usvojilo i emocionalno osjetilo sada primjenjuje u praksi i podrazumijeva primjerno i moralno ponasanje prema svima i svugdje.

4) Razvijanje i njegovanje pozivitnih osobina karaktera i volje. Ovo je faza poslije formiranja navika koja te navike jos vise razvija i njeguje, prikljucujuci im nove karakterne osobine poput samokontrole, dosljednosti, dostojanstvenosti, preduzimljivosti, tolerantnosti, itd.

5) Razvijanje osjecaja za uocavanje i njegovanje etickih normi. Ovo je zadnja faza, i svaki komentar je suvisan.





5.2. Principi moralnog vaspitanja

Moralno vaspitavati znaci razvijati moralnu svijest, koja podrazumijeva osjecanje moci da se odupremo unutrasnjim porivima i spoljasnjim pritiscima. Potrebno je i vise od same svijesti, a to je djelovanje u skladu sa onim sto nam ta moralna svijest naredjuje. Postoji nekoliko principa morlanog vaspitanja, a to su:


1) Vaspitanje u duhu humanizma. Ovo oznacava prije svega ljubav prema ljudskom bicu, vjeru u njega i postovanje covjeka kao osnovne vrijednosti. Ovo obuhvata gradjanska i politicka prava, kao i ekonomska, socijalna i druga. U gradjanska i politicka prava spada pravo na zivot, zabrana mucenja, pravo na govor, paravo na slobodu, pravo na privatnost, pravo na imovinu, na vjeroiposvijest,udruzivanje itd. U ekonomska i socijalna prava spadaju pravo na rad, ograniceno radno vrijeme, pravo na zdravlje, pravo na obrazovanje i dr. Ujedinjene nacije su donijele Konvenciju o pravima djeteta, koje podrazumijeva pravo na nediskriminaciju, pravo na posebnu brigu i zastitu, pomoc porodici i obezbjedjivanje da dijete zivi u porodicnoj sredini, itd.

2) Vaspitanje u duhu postovanja prema suprotnom spolu. Ovo ukljucuje sadrzaje seksualnog vaspitanja i polnosti. To je u vecini slucajeva tabuizirano i ne smije se pricati o tome, ali je ujedno i javna tajna. Naravno da je potrebno seksualno vaspitanje i nauciti omladinu smjernicama u polnom zivotu, bolestima, upustvima za zdrav polni zivot, nastranostima i tome slicno, ali to je najbolje obaviti u krugu porodice, gdje ce otac poduciti sina, a majka cerku. Time ce se sprijeciti odliv stida iz mladih srca sto ce za posljedicu imati nemoralno ponasanje i razvrat. A roditelji bi trebali konsultovari strucnu literaturu pa i doktore ako je potrebno. A ako bi se to uvelo u skole, trebalo bi drzati posebne casove za muskarce i posebne za djevojke, da bi se ocuvao stid i da ne bi doslo do prevelikog opustanja medju njima, sto opet moze razultirati nemoralnim ponasanjem.

3) Vaspitanje za drustveni zivot obuhvata uskladjivanje licnih i drustvenih interesa, izbjegavajuci dvije krajnosti – postivanje licnih na stetu drustvenih i postivanje drustvenih na stetu licnih. Ovo podrazumijeva ucenju medjuljudskoj saradnji, toleranciji, uzajamnog pomaganja, prijateljstvu itd.

4) Vaspitanje u duhu patriotizma. Ovo vaspitanje ima za cilj da se u covjeku probudi postovanje prema svom narodu i svojoj domovini, posto je on njen dio, a ona njegova majka, koja ima svoju historiju iza sebe sa kulturnim tekovinama koje svaki njen pripadnik treba postivati. Ovo treba razlikovati od sovinizma, koji znaci ljubav prema svojoj a mrznja prema tudjoj naciji. Ne, treba postojati ljubav prema svojoj, ali i postovanje prema tudjoj naciji i domovni.

5) Vaspitanje u duhu medjunarodnih razumijevanja. Ovo je usko vezano za ono sto je spomenuto u prethodnom principu, a to je pozitivan stav i odnos prema pripadnicima drugih naroda i nacionalnosti i njihovim zemljama, postovanje njihovih osjecanja i njih kao licnosti.

6) Vaspitanje u duhu pravilnog odnosa prema radu. Ovo je usko povezano sa radnim vaspitanjem, i ovo znaci razvijanje potpomaganja, smisla za zajedncki rad, vladanje samim sobom, povecanje produktivnosti itd. Ovo je potrebno razvijati prije svega u porodici, zatim u skoli, a i kasnije kroz cijeli zivot.



6. Radno vaspitanje

Radno vaspitanje podrazumijeva obrazovni radi, a to je planski vodjena aktivnost ljudskih snaga (duhovnih i fizickih) usmjerena ka postizanju obrazovne, a posredno i privredne vrijednosti. Poticaj za rad dolazi iz same licnosti, iz samog JA, a samoradnost i spontanost su bitne odlike rada nastanik se, radi postizanja boljih rezultata u ovoj vrsti vaspitanja, mora pridrzavati sljedecih pravila : Mora urediti svoje postupke tako da sve pedagoske djelatnosti budu obradjene po principu aktivnog ucesca ucenika. Znaci da ucenik treba biti i ucesnik, sto doprinosi njegovoj azurnosti u toku nastave a i boljem pamcenju i shvatanju gradiva. Treba se vaspitanik osjecati kao clan zajednice. Ovo se vaspitanje u literaturi javlja u nekoliko termina, koji se mogu svrstati u cetiri kategorije : javljanje pod nazivot ‘vaspitanje’, javljanje pod nazivom ‘obrazovanje’, javljanje pod nazivom ‘nastava i nastavna praksa’ i javljanje pod nazivom ‘rad’.

Radna kultura je organizovanje rada na takav nacin da se uz minimalan utrosak energije, vremena i materijala postizu maximalno efikasni razultati. To znaci ekonomicnost i racionalizaciju sistema teorijskog znanja i kompleksa tehnickih dostignuca, kao i vjestine i navike. U opstu kulturu rada spadaju tehnicki, eticki, esteticki kvaliteti licnosti koje, kada se nadju u licnosti, smatraju se ostvarenim. Razvijanje razne kulture je veoma vazno, a ona se ne moze razvijati bez ucesca ostalih vrsta vaspitanja. Vaspitavati covjeka za rad znaci osposobiti ga za zivot.
Opstetehnicko vaspitanje znaci teorijsko i prakticno upoznavanje i usavrsavanje naucnih, drustvenih i tehnickih osnova savremene proizvodnje i njihovu primjenu u praksi. Tehnicka kultura podrazumijeva osnovna znanja, vjestine i navike iz tehnike, tehnologije i organizovanja savremene proizvodnje. Potrebno je ukazati na razliku izmedju pojmova proizvodna praksa i proizvodni rad ucenika. Proizvodna praksa oznacava ukljucivanje ucenika u proizvodnju uporedo sa stalnim radnicima koji rade u proizvodnji, a proizvodni rad ucenika oznacava samostalan rad ucenika na proizivodnji necega, mozda uz pomoc kolege ili nastavnika koji ce ga nadzirati.




6.1. Zadaci radnog vaspitanja

Sto se zadataka radnog vaspitanja tice, mozemo primijetiti da se u pocetku skolovanja isticu vaspitni elementi, da bi kasnije preovladavali obrazovni, kojima se nadodaju jos i profesionalno informisanje i usmjerenje i rekreativni zadatak.

Vaspitni zadaci obuhvataju razvijanje pozitivnog stava prema radu uopste, razvijanje ljubavi prema vrednoci i odgovornoscu u radu. Tu spada i formiranje pozitivnih svojstava licnosti, razvijanje smisla za rad u kolektivu i solidarnost.

Obrazovni zadaci obuhvataju upoznavanje sa najnovijim dostignucima nauke i tehnike, jer se danas opste obrazovanje ne ogranicava samo na poznavanje humanistikih nauka vec ukljucuje i poznavanje tehnike i tehnologije. Na osnovu ovih saznanja formiraju se vjestnike i navike. Ucenik tu treba imati ulogu aktivnost istrazivaca, a ne pasivnog primaca informacija, ne ulogu objekta.

Profesionalno informisanje i usmjeravanje podrazumijeva obezbjedjivanje mladima, jos u osnvovnim skolama, uvid u informacije o raznim profesijama i pravcima kojima mogu poci u daljnjem skolovanju i radu. Tu se isticu prednosti ove ili one profesije, kako bi svako mogao da nadje sebe u jednoj od njih, da odredi cemu je najvise sklon.

Sto se tice rekreativnog zadatka, on ima za cilj da se sto bolje i svestranije iskoristi slobodno vrijeme, da to bude u aktivnom radu, a ne u pasivnom lezanju. Taj rad moze biti u radio-amaterstvu, elektrotehnici, motoristici itd.

Sadrzaji radnog vaspitanja obuhvataju osnovna znanja, vjestine i navike iz podrucja nauke i tehnike. U osnovnim skolama se ti sadrzaji ostvaruju kroz opste-tehnicko obrazovanje, a u srednjim skolama kroz proizvodno tehnicko obrazovanje. U osnovnim skolama se samo povrsinski djeca upoznaju sa radom, i razvija im se interes sa radom, tehniku i dr. U srednjim skolama se vise zalazi u strucnost i to preko poznavanja osnovnih podrucja tehnike i proizvodnje.



6.2. Principi radnog vaspitanja

U principe radnog vaspitanja spadaju : princip prakticne svesishodnosti, princip mnogostranosti, princip uzrasne i individualne odmjerenosti, princip ekonomicnosti i racionalnizacije i princip funkcionalne povezanosti teorije i prakse.

Princip prakticne svesishodnosti. Znanja koja nemaju prakticne primjene ne trebaju se usvajati sa nekom posebnom paznjom. Uspjesnost ucenja se uslovljava time da proces aktivnosti ima odredjeni smisao za ucenika. Stvarne vaspitne rezultate donosi samo onaj rad koji ima puni smisao za ucenika. Rad ucenika treba biti produktivan, i treba usvajati znanja koja su prakticno primjenjiva, i praksom utvrdjivati ta stecena znanja. Ucenici moraju upoznatiosnovne zakonitosti prirodnih i drustvenih nauka.
Princip mnogostranosti znaci da se radno vaspitanje ostvaruje putem raznovrsnih oblika i razlicitih aktivnosti. Moderno vrijeme zahtijeva da radnik poznaje nova dostignuca na polju tehnike i da je u stanju da stalno prati promjene u procesu proizvodnje te da im se brzo prilagodjava.
Princip uzrasne i individualne odmjerenosti oznacava neophodnost da nastavnih treba da zaduzuje ucenika u skladu sa njegovim uzrasnim i individualnim sposobnostima, ni vise ni manje. Ako se ovo ne postuje, ne postizu se pozitivni efekti, a mozda dodje i do kontraefekata.
Princip ekonomicnosti i racionalizacije. Racionalizacija znaci usavrsavanje vaspitno-obrazovnog rada, povecanje kvaliteta i efikasnosti rada i osposobljavanje ucenika za racionalizaciju rada. Ekonomicnost podrazumijeva da se uz minimalan utrosak energije, vremena i materijala postizu maximalno efikasni razultati. Planiranje rada treba da bude detaljno, sadrzaj razradjen, kao i svi moguci oblici rada kako bi se doslo do sto boljih razultata.

Princip funkcionalnosti teorije i prakse podrazumijeva da kreiranju prakticnih vjestina prethodi odredjena teorija. Teorija objasnjava prakticne vjestine, dok praksa poboljsava intelektualno apsorbovanje teorije.




6.3. Metode rada

Metode rada mogu biti sljedece :

Metoda usmenog izlaganja – koja obuhvata pripovijedanje, objasnjavanje i predavanje. Pripovijedanje se koristi u nizim razredima, u procesu nastave u slobodnim aktivnostima. Objasnjavanje se koristi za pojasnjenje nekih nepoznatih pojmova, termina, operacija. A predavanje se koristi u visim razredima osnovne i srednje skole.

Metoda razgovora, koja je puno efikasna u prenosenju znanja, zbog ukljucivanja ucenika u aktivno ucesce na casu i budjenje istih iz pasivnosti i ucmalosti. Takodjer je ovdje prisutno podsticanje ucenika na samostalno istrazivanje, razmislanje, donosenje zakljucaka... Lose strane su u tom sto oduzima puno vise vremena, pogotovo ako ne zna nastavnik (a i ucenik) ne zna kako da vodi efikasan dijalog.

Metod rada na textu. Text je izvod znanja, a narocito u procesu samoobrazovanja. Prednosti ove metode se ogledaju u tome sto prosiruje mogucnost samostalnog rada, ponavljanja i vjezbanja, obogacivanja rjecnika itd. Tu je prisutna tehnicka, naucna, pomocna i druga literatura.

Metod grafickih radova. U grafickoj pismenosti ucenici se osposobljavaju da prave sheme, slike, crteze, dijagrame, grafikone i dr. Ovo se koristi u dnevnicima o proizvodnji, pismenim zapazanjima sa ekskurzija, referatima i sl. Ovaj rad pretpostavlja razvijenu samostalnost u posmtranju, analizi, apstrakciji, sintezi...

Metod demonstracije. Demonstracija pruza uvid u aktivno posmatranje oblika predmeta, procesa, pojava i slicno. Ona moze biti jednostavno pokazivanje, ali i slozeno posmatranje odredjene pojave, i veoma je vazan proces za sticanje raznih percepcija.

Metoda laboratorijskih radova. Ovo se najvise koristi u prirodnim naukama, kao sto je hemija, fizika, medicina i druge. U njima ucestvuju i ucenici i nastavnik, gde im nastavnik pokazuje kako da izvedu neki eksperiment, i oni poslije pokusavaju uz njegov nadzor da ponove ono sto je nastavnik uradio. Ovaj metod je veoma koristan za savladavanje gradiva i dobar za pamcenje. Nastavnik je duzan da prati rad ucenika, i intervenise po potrebi.




Estetsko vaspitanje

Estetsko vaspitanje znaci budjenje ili razvijanje svijesti, osjecaja i sposobnosti kreiranja onoga sto je lijepo. Ono je bilo prisutno jos od nastanka covjeka pa do nasih dana, i to mozemo uociti kada se osvrnemo na historiju covjecanstva. Covjek je oduvijek nastojao da uljepsa sebe i svoju okolinu, a prve tragove nalazimo jos u slikanju na zidovima pecine, i u pravljenju oruzja i orudja kod nekadasnjeg pracovjeka. Estetskim vaspitanjem se, zbog njegovog znacaja i rasirenosti, bave mnoge nauke poput filozofije, pedagogije, psihologije i drugih. Estetsko vaspitanje je takodjer bilo zastupljeno u Kini, Indiji, Egiptu, Mesopotamiji, a i u antickoj Grckoj. Sto se Grcke tice, tu su najistaknutiji bili gradovi Sparta i Atina, gdje je estetsko vaspitanje bilo dio ukupnog vaspitanja. Ono se njegovalo kroz poeziju, slikanje, vajarstvo, retoriku, crtanje, gimnastiku itd. To je bio stastavni dio vaspitnog ideala kalokagatije.

Platon je estetsko vaspitanje smatrao neopnodnim dijelom vaspitanja slobodnog covjeka. Aristotel je govorio kako su umjetnici mudriji od ljudi sa iskustvom, jer znaju da odgovore na pitanja ‘zasto’ i ‘uzrok’, te je puno uticao na razvoj estetske misli. U antickom Rimu se ponajvise njegovala poezija i retorika.

Srednji vijek, iako poznat kao vijek naucnog mracnjastva, u estetskom polju nije puno zaostajao. Bilo je razvijeno slikarstvo (slike, freske po zidovima crkvi), arhitektura (izgradnja dvorova i crkvi), njegovana je knjizevnost. Humanizam i renesansa su zahtijevali sklad ljepota tijela i duha, bas kao i anticka Atina. Tada su kreirana djela u slikarstvu, poeziji, prozi, vajarstvu, muzici, koja ni danas nisu prevazidjena. Estetsko vaspitanje je probudilo interesovanje i na medjunarodnom nivou, te su osnovane organizacije poput ‘Medjunarodno udruzenje za umjetnicko vaspitanje’ i ‘Medjunarodno udruzenje za vaspitanje uz pomoc umjetnosti’, i oba djeluju pod pokroviteljstvom Unesco-a. Veliki mislioci i umjetnici (Gete, Hegel, Kant) su takodjer ukazivali na znacaj estetskog vaspitanja.

Za estetski izraz su veoma bitne senzorne sposobnosti, a one obuhvataju sposobnost culnog dozivljaja. Za to sluzi nasih pet cula, ali i osjecaj toplote, hladnoce, umora i dr. pored toga, estetski izraz se temelji jos i na sposobnosti izrazavanja, bilo to rijecju (poezija, proza), linijom (crtanje), bojama (slikanje), oblikom (vajanje) i dr. Estetsko vaspitanje obuhvata i kongitivno, i afektivno i motoricko podrucje ljudske licnosti. Ono je veoma usko povezano sa ostalim komponentama vaspitanja i nemoguce je izdvojeno proucavanje pojedinih komponenti osim teorijski, jer su neraskidivo povezane.



6.1. Cilji zadaci estetskog vaspitanja


Cilj estetskog vaspitanja jeste izgradnja jedne osobe koja ima razvijen osjecaj za opazanje lijepog, za dozivljavanje lijepog i za kreiranje lijepog. Ljepotu je moguce uociti svuda oko nas, to moze biti nesto u prirodi, a moze biti nesto sto je proizvod ljudskoga rada. Takodjer je ljepotu moguce uociti i na samom covjeku, njegovom ponasanju, izgledu, skladnosti… Ta mogucnost za prepoznavanjem lijepog je darovana samo covjeku. Da bi se postigao cilj estetskog vaspitanja, potrebno je najprije izvrsiti nekoliko zadataka. Tu spadaju :


1) Razvijanje sposobnosti uocavanja lijepog. Ove sposobnosti su zasnovane na culima, te ih mozemo podijeliti na :
- senzorne sposobnosti zasnovane na culu vida (uocavanja ljepote u zivoj i nezivoj prirodi, u ljudskom drustvu, ponasanju, kreiranju) ;

- sposobnosti zasnovane na culu sluha

- sposobnosti zasnovane na culu dodira

- sposobnosti zasnovane na culu mirisa

- sposobnosti zasnovane na osjecaju toplote i hladnoce, boli i umora…

I ova percepcija nije samo prosto opazanje, vec nesto sto spaja culno i afektivno, percepcija koja izaziva osjecanje…

2) Razvijanje sposobnosti dozivljavanja lijepog. Ovo se odnosi na afektivno podrucje, i predstavlja reakciju na izvrsen prvi zadatak. Estetske vrijednosti pokrecu intelektualne sposobnosti i izazivaju emocionalni dozivljaj.

3) Razvijanje sposobnosti za pravljenje lijepo. Ovaj treci zadatak obuhvata vojno-djelatnu sferu ljudske licnosti, i ona dolazi poslije ispunjenja prethodna dva zadatka, kao prirodni slijed stvari. Osim dozivljaja ljepote, bitan je i covjekov odnose prema lijepom, covjekova zelja da napravi nesto lijepo. Dijete moze, u skladu sa svojim sklonostima i mogucnosti, koristiti proste materijale za pravljenje necega, za njega, lijepog. Moze koristiti pijesak, glinu, plastelin, olovke, flomastere, tempere…

4) Razvijanje sposobnosti evaluacije lijepog. Ovo se sastoji iz vise etapa: pracenja, mjerenja i vrijednovanja. Pracenje predstavlja djelatnos kojom se kroz postupke, tehnike i instrumente vrsi uvid u ostvarenost nekog cilja ili zadatka. Mjerenje podrazumijeva kvantitativno i kvalitativno uporedjivanje dvije ili vise velicina u cilju utvrdjivanja njihove slicnosti i razlika. Vrijednovanje podrazumijeva sagledavanje ukupnih ostvarenih dostignura.

Estetsko vaspitanje se ostvaruje svuda u svakodnedvnom zivotu, u bioskopu, muzeju, spomenicima kulture, pozoristu, operi… takodjer su tu nezaobilazne prirodne ljepote poput vodopada, gejzira, svitanja i zalazaka Sunca, jezera, mora…



6.2. Principi estetskog vaspitanja

Kao i moralno i radno, tako i estetsko vaspitanje ima svoje principe. Medju njima su sljedeci:
- Princip ociglednosti – koji obuhvata cjelokupno culno dozivljavanje;

- Princip sistematicnosti – uspostavlanje logickog slijeda dogadjaja u procesu uocavanja;

- Princip postupnosti – od lakseg ka tezem, od prostijeg ka slozenijem;

-Princip svjesne aktivnosti – aktivnosti u izrazavanju misli, ili slobodne aktivnosti, reproduktivne i druge.

- Princip interesa;

- Princip vaspitne vrijednosti;

- Princip mnogostranosti, i t d…







--------------------------------------------------------------------------------

[3] Vidjeti : Pedagoska enciklopedija, Radislav Nickovic, 1989.
[4] Ovi podaci su uzeti iz knjige Koristite obe hemisfere mozga , od autora Tonija Buzana, izdavac FINESA, Beograd , 2001.
Back to top
View user's profile - Send private message -
Esma

Joined: 04 Sep 2007
Posts: 19
Location: sarajevo

PostPosted: Fri Oct 05, 2007 11:06 am    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Waldorfska pedagogija Rudolf Steiner Waldorfski program Školovanje učitelja


--------------------------------------------------------------------------------

Odgojni zadaci i obrazovni ciljevi
Obrazovni ciljevi i odgojni zadaci uvažavaju s jedne strane razvoj osobnosti (kognitivno,
emocionalno i konativno obrazovanje), a s druge zahtjeve vremena i temeljna obilježja kulture i
društva s kojima se mladi čovjek treba naučiti odgovorno i stvaralački ophoditi. Temeljna odgojna
intencija je razvijanje sposobnosti i spremnosti za stvaralački i odgovorni odnos spram svijeta, a ne na
puku prilagodbu određenim društvenim odnosima, vrijednostima i normama.
Sve veća specijalizacija, ekološka kriza, dominacija materijalističkog pogleda na svijet, kao i
preplavljenost medijima svih životnih područja, čine nedvojbenim da čovjek sve više nestaje iz kulture
kao subjekt i stvaralac, a ustupa mjesto konzumentu i objektu kulturne ponude. Waldorfska
pedagogija u svojoj temeljnoj intenciji nastoji ponovno osvojiti područje ljudskoga (koje je izgubljeno
i sve više se gubi) i aktivno pridonijeti njegovanju istoga. Stoga je temeljna zadaća škole:
osposobiti mlade ljude za aktivno sučeljavanje sa suvremenim društvom, kulturom i tehnikom. To je
svijet u kojemu mladi čovjek živi i upravo za taj svijet treba biti pripremljen. Medutim, on ne treba
biti tom svijetu podređen i neupitno ga prihvatiti, nego treba biti sposoban prema njemu se aktivno,
kritički odnositi, stvoriti viziju boljeg i humanijeg svijeta i u skladu s njom postojeći svijet odgovorno
kreirati. Kako bi mladi čovjek mogao rasti bez straha od budućnosti, s pozitivnom okrenutošću prema
svijetu, on treba prostor koji mu to omogućuje. Time se dobiva širi odgojni zadatak: tjelesno,
duševno i duhovno zdravlje mladog čovjeka. U skladu s tim waldorfska osnovna škola postavlja sebi
sljedeće opće i posebne ciljeve.

Opći ciljevi waldorfske osnovne škole:
1. Pružiti svakom učeniku opće osnovno obrazovanje
2. Razvijati pismenost, sposobnost izražavanja i stvaranja na hrvatskom jeziku
3. Podupirati razvoj identiteta učenika (osobnog, socijalnog) te razvijati svijesti o kulturnom i
nacionalnom identitetu, uz istovremeno razvijanje svijesti o pripadanju svjetskoj zajednici i
humanističkoj kulturnoj tradiciji
4. Upoznavati učenike s hrvatskom, europskom i svjetskom kulturnom tradicijom
6. Upoznavati druge kulture i učiti strane jezike
7. Poticati i skladan tjelesni, duševni i duhovni razvoj u skladu s djetetovim
sposobnostima i zakonitostima razvoja (na koje sposobnosti i dimenzije osobnog razvoja se stavlja
težište, formulirano je posebnim ciljevima).

Posebni odgojno-obrazovni ciljevi
1. Poticati i razvijati otvorenost za promjene i sposobnost rješavanja problema
Zahtjev pripremanja za život i za samostalno kreiranje svoga mjesta u svijetu polazi od
temeljnog obilježja suvremenog svijeta, a to je promjena. Stoga se mladi covjek ne može završno
pripremiti za život u doba odraslosti, nego se treba pripremiti da stalno prati promjene (cjeloživotno
uci), da bude osjetljiv na svijet oko sebe, da promjene kriticki prihvaca i zna se s njima ophoditi.
Pretpostavka za to je osjetljivost za pojave oko sebe, sposobnost postavljanja problema i živo,
pokretljivo mišljenje koje treba razvijati od ikonickog mišljenja, preko razumijevanja do sposobnosti
samostalnog uocavanja, formuliranja i rješavanja problema.
2. Stvarati uvjete razvoja sposobnosti i spremnosti za komunikaciju
Suvremeni način života i upućenost na obnašanje niza životnih uloga, aktivna obiteljska,
profesionalna i društveno-politička uloga čovjeka u svijetu zahtjeva razvijene komunikacijske
sposobnosti koje ne obuhvaćaju više samo verbalne sposobnosti , već puno
više sposobnosti iznošenja vlastitog mišljenja, sposobnosti dijalogiziranja,
i spremnost (volju) za komunikaciju. Stoga se razvoj općih komunikacijskih sposobnosti
smatra značajnim obrazovnim ciljem koji se postupno i u svim nastavnim sadržajima ostvaruje, a
posebno se potiče umjetničkom nastavom koja njeguje slobodu svih oblika izražavanja. Naučiti
izraziti svoje mišljenje, osjećaje i htijenja na kulturi prihvatljivi, ali kreativan način - znači stvoriti
osnovu za daljnji razvoj komunikacijske kompetencije, odnosno demokratske kulture.
3. Poticati i razvijati povjerenje u vlastite sposobnosti (samopouzdanje)
Slobodno i odgovorno postaviti se prema životu može samo pojedinac koji je razvio
samopoštovanje i realnu sliku o sebi. Škola tome može pridonijeti poticanjem iskustva isprobavanja i
upoznavanja vlastitih mogućnosti, iskustva uspjeha i povjerenja u sebe (u svezi s tim ciljem vidi:
vrednovanje učeničkih postignuća).

4. Stjecanje i vježbanje unutarnje kontrole (samodisciplina, mišljenje i djelovanje prema
vlastitimvrijednosnim mjerilima)
Ovaj se cilj ostvaruje postupno i opravdava se zahtjevom da učenik treba živjeti u zajednici i
doživljavati sebe uvijek kao dio jedne cjeline, ali da on nije onaj koji se toj cjelini samo prilagođava,
nego je ponajprije onaj koji u njoj djeluje odgovorno i aktivno. To znači da o njegovu ponašanju ovisi
kako će ta cjelina izgledati. Za to je potrebno školu uspostaviti kao cjeloviti socijalni organizam u
kojemu se učenik osjeća sigurnim i jednakopravnim, omogućiti mu iskustvo pravednosti, snošljivosti,
slobode mišljenja i ponašanja, djelovanja za svoju dobrobit i za dobrobit drugoga, donošenja moralnih
prosudbi i odluka. Ovaj se obrazovni cilj razvija postupno.
5. Stjecanje i razvijanje socijalnih sposobnosti
Suvremeno obrazovanje ne može ostati samo na individualnoj i predmetnoj kompetenciji,
nego uključuje i socijalnu kompetenciju koja se razvija putem razreda nehomogenih po
sposobnostima, nacionalnosti, spolu, religiji, zanimanju i imovnom stanju roditelja , kao i putem
zajedničkog oblikovanja školskog života. Procesima učenja socijalnih vještina pridaje se pozornost
u svim nastavnim fazama i aspektima, usmjeravajući se na sljedeće ciljeve: upoznati i postupno
osvješćivati odnose: 1. JA - SVIJET i JA –DRUGI.
6. Stjecanje znanja i razvijanje spoznajnih sposobnosti i vještina
Predmetna kompetentnost u osnovnoj školi ne treba biti ostvarena u završnoj formi (kao
osposobljenost za određeno zanimanje u društvu) i ne pretpostavlja "količinu za život potrebnih
znanja", nego se kulturni sadržaji uzimaju kao sredstvo kojim treba doprinijeti razvoju sposobnosti
za uzenje i za samoobrazovanje ( znanje kako učiti), zatim razvoju mnogostrukih interesa i
spremnosti na stalno učenje (voljni moment) i doživljavanju znanja kao vrijednosti (signifikantnost
učenja).
U fazi temeljnog obrazovanja (koje obuhvaća predškolsko obrazovanje i osnovno
obrazovanje) razvija se odnos prema učenju koje bi se nastavilo cijeli život, i u njoj "stvaralačka iskra
ili plane ili zgasne, a pristup znanju ili postane ili ne postane stvarnost. To je doba kad mi svi
usvajamo instrumente za budući razvitak naših sposobnosti razmišljanja i imaginacije, prosudbe i
osjećaja odgovornosti, kad učimo biti radoznali glede svijeta oko nas." (prema: Izvješće UNESCO-a
Medunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće, 1996., hrv. izd. 1998.) - to je ideja
vodilja waldorfskog kurikuluma.
ANTROPOLOGIJSKO – PSIHOLOGIJSKE OSNOVE
Waldorfska je pedagogija usmjerena na dijete i njegov cjeloviti razvoj, te su didaktika i
metodike uspostavljene kao didaktika i metodike pojedinih razvojnih faza. To je u skladu
s orijentacijom na odgajanje djeteta primjereno njegovoj životnoj odosno razvojnoj dobi: dakle, ni
prerano ni prekasno, već u pravo vrijeme.
1. U prvih šest odnosno sedam godina života dijete je otvoreno prema svijetu i reagira u cjelosti kao
osjetilno i kao voljno biće; svi osjetilni utisci koji dolaze iz neposredne djetetove okoline duboko se
odražavaju na njegov razvoj; dijete živi cjelokupno u osjetilima i na taj način doživljava svijet. U tom
razdoblju ono se prema svijetu odnosi oponašajući ga i u tom oponašanju njegovi se organi razvijaju i
formiraju. Ti utjecaji nisu samo emocionalni, nego i duhovni i tjelesni i o njihovoj kvaliteti ovisi
kako će teći djetetov razvoj. Treba imati na umu da okolinu ne čini samo fizičko okruženje, nego i
odrasli, moralni i/ili nemoralni dogadaji, sve što dijete može zapaziti. Zdravi ili otežani rast i proces
formiranja i razvoja organa u svakom su slučaju u povezanosti s ovim. Iz toga se izvodi zaključak o
nužnosti didaktike i metodike za odgoj u predškolskom dobu.
2. S polaskom u školu i promjenom zuba nastupa razdoblje najintenzivnije spremnosti za učenje i
formiranje sposobnosti kao što su pamćenje, stvaranje predodžbi, mašta, ikoničko mišljenje.
Školsko se dijete spram svijeta odraslih i dalje odnosi s povjerenjem, ali to se više ne ostvaruje samo
osjetilima i oponašanjem. To znači da pored jakog utjecaja oponašanja i voljne aktivnosti, na scenu
stupaju i kognitivni procesi, ali kognitivni procesi ne smiju biti pretpostavljeni socijalnim, emotivnim
i konativnim. Dijete još uvijek nema sposobnost prosudbe, jer to pretpostavlja decidirano zauzimanje
stajališta što ono nije u stanju; ono se spram svijeta još uvijek jasno ne diferencira; ne doživljava
potrebu odvajanja "Ja" i "svijet".
Na ovaj uzrast se najbolje može utjecati putem umjetničkih sadržaja: slika, riječi, glazbe,
pokreta, slikarstva, pjesništva, plastične umjetnosti, igre - pod uvjetom da se ovi organiziraju s
pedagoškom, a ne estetskom svrhom. Dijete živi u umjetničkom elementu i u njemu izražava svoje
misli, osjećaje i volju. Pri tom se umjetnički element u nastavi i umjetnička nastava ne promatraju sa
stajališta estetskog, nego kao pedagoško sredstvo koje najprimjerenije odgovara na djetetovu potrebu
za aktivnim susretom sa svijetom. Najvažnija zadaća odgoja u tom razdoblju i jeste pomoći djetetu
u susretu sa svijetom. Ukoliko je dijete doživjelo da se njegov unutarnji doživljaj svijeta podudara sa
vanjskim pojavnim formama, onda je ostvarena pretpostavka za ispravni međuodnos vanjskog
aktivnog života i unutarnjeg promatranja. Rječju, temeljna zadaća odgoja u ovom razvojnom
razdoblju je naučiti dijete "pravilno disati".
3. Oko 9. godine života može se konstatirati jasna promjena djeteta u njegovom odnosu prema
svijetu. Između svijeta odraslih i njegovog vlastitog, kao i između vanjskog i njegovog unutarnjeg
svijeta, dijete zamjećuje jasnu granicu i počinje provjeravati je li adekvatno odgovoreno na njegov
pozitivni odnos prema svijetu. Glede toga, nastava mora reagirati didaktički i metodički. Učiteljev
autoritet, koji je do tada bio gotovo prirodna činjenica, sada se počinje (neosviješteno i jasno
neizgovoreno) stavljati u pitanje. Dijete se želi uvjeriti i saznati postupa li i govori učitelj iz
sveobuhvatnosti znanja o svijetu koja mu je do tada pripisivana kao samorazumljiva. Onog kojeg je
do sada samo voljelo, dijete sada želi cijeniti .
Izmedu 10. i 12. godine života počinje novo razdoblje dječjeg razvoja: građa tijela gubi harmoniju,
počinje prednjačiti vrlo intenzivan rast udova, nagli razvoj ruku i nogu signalizira da "samostalno"
može stajati u svijetu. Na psihičkom planu nastupa spremnost na kritiku i sposobnost zauzimanja
stajališta - sposobnost kauzalnog mišljenja. Kauzalitet je u ovom razdoblju suštinska kategorija
mišljenja. Učitelj ima zadaću odgovoriti na ovu potrebu odgovarajućim sadržajem i oblicima učenja
odnosno poučavanja. U ovom razdoblju kada dolazi do distanciranja od okoline, iznimno je važno da
ne dođe do pucanja veza između djeteta i svijeta, već da se ista kroz dublje i diferenciranije
razumijevanje i doživljavanje ojača ili čak iznova razvije. Istraživački i ispitujući pogled učenika
treba se sve više usmjeravati na neživu prirodu i njezine prirodne zakone. Pri tom se u početku
naglašava perspektiva subjekta (čovjeka) koji ispituje, istražuje i otkriva, s postepenim prijelazom na
zakonitosti koje postoje izvan čovjeka i neovisno o njemu imaju svoj značaj.Učitelj preusmjerava
pažnju sa sebe ("kakav sam ja?") na funkcioniranje vanjskog svijeta. Tehnika, rad i interesi
postaju pedagoški relevantne teme. Ljudski odnosi, a s njima i tema moralnosti dolaze do izražaja.
Učenik treba steći i početi razvijati socijalnu kompetenciju. Pogodno pedagoško sredstvo
usmjeravanja učenika prema vanjskom svijetu (prirodnom i društvenom) i stjecanja i razvijanja
socijalnih sposobnosti, predstavlja zanatsko-praktična nastava, kao i različti oblici kooperativnih
(umjetničkih) aktivnosti.
To razdoblje bi trebalo biti priprema za razdoblje adolescencije koja se mnogostruko doživljava
kao kriza. Druga značajna tjelesna promjena korespondira s naglašenim kritičkim odnosom prema
svijetu odraslih, prema svemu što predstavlja tradiciju, ali još uvijek bez snage da se nove vrijednosti
opišu i oblikuju. Mladi su u tom vremenu upućeni na pozitivnu utopiju, stoga im moraju biti ponuđene
mogućnosti za kasniju aktivnu realizaciju iste. U tom nastojanju (stvaranja i otvaranja perspektiva,
nade) valja oblikovati nastavni plan i program
Ukratko, zadaća waldorfske školske pedagogije je da na razvojne potrebe djeteta od
sedme do četrnaeste godine odgovori pedagoškim angažmanon koji će dovesti dijete u
ispravnu vezu osjećaja, misli i volje.
Back to top
View user's profile - Send private message -
Esma

Joined: 04 Sep 2007
Posts: 19
Location: sarajevo

PostPosted: Fri Nov 02, 2007 6:11 pm    Post subject: If a post contains some illegal issues you may abuse on it - just click Abuse and fill the form Reply with quote -

Montessori priprema za život, Odgoj neovisnosti i odgovornosti, Naknada ,,Slap,,
Jastrebarsko,1999.godina
BIOGRAFIJA MARIJE MONTESSORI

Marija Montessori bila je liječnica ,izuzetna odgajateljica i učiteljica,radila je kao pomoćna liječnica u općim te na psihijatrijskoj klinici .Postala je specijalista za dječije bolesti i okončala studije diplomom doktor medicine i hirurgije.Počela je proučavati načine rada i učenja slaboumne djece.Odgoj djeteta započinje njegovim rođenjem i mora biti oslobođeno svakog nasilja .Montessori je razvila pedagošku metodu koja je potpuno drugačija ,u njezinom središtu je dijete ,a cilje je ostvarivanje svih njegovih prirodnih potencijala u neovisnij i odgovornoj osobi.Montesssori pedagogija se temelji na znanstvenom promatranju spoznajnog učenja djece na poticanju vlastitog djelovanja djeteta i njegove sposobnosti na poštovanje djetetove ličnosti .Tjelesni rast djeteta određen je primarnim zakonitostima razvoja, a za to je potrebno hrana, njega, prostor,za umni i duševni razvoj trebaju mu okolina i ljudi ispunjeni ljubavlju
Montessori je tražila da se djetetom bavimo na temelju spoznaje jer je radeći sa djecom uočila nedostatke tjelesne brige i njege i zahtjevala davanje duhovne hrane ,hrane za njihov upijajući um. Omogućavati djetetu da doživi rano iskustva jer je to prijeko potrebno za normalni razvoj.Rano iskustvo odlučujući utuče na građu mozga , i opšteg njegovog djelovanja.Razdoblje od 3.-5.godine Montessori je nazvala razdoblje prilagođavanja . Sve ono što dijete okružuje oblikuje njegov um, dijete se prilagođava okolini u kojoj se nalazi .Montessori je poseban oblik uma koje dijete posjeduje nazvala upijajući um .To je nesvjesni oblik uma koji posjeduje stvaralačku snagu . Nakon rođenja dijete se ne može samostalno kretati niti tražiti hranu i u preživljavanju potrebna mu je pomoć.U tom razdoblju dijete upija potpune dojmove nesvjesno bez razlikovanja , i odrasli ima samo indirektan pristup umu djeteta .Dijete ne smije biti sputavano u spontanoj aktivnosti ,kako bi samo naučilu upravljati svojom djelatnošću.
Dijete u razdoblje od 3.-6.godina razvija umjetničke sposobnosti i sposobnosti doživljavanja umjetničkih sadržaja.Dijete mora razviti sposobnosti koncentracije,odražavanja,usmjerenosti,ustrajnosti i vještinu upravljanja pokretima, volju.








Montessori je tražila da seu odgoju djeteta vodi računa o ljudskim sklonostima
Ona je isticala :
• sklonost orjentaciji-ova sklonost izražena je u svakom ljudskom biću jer svi žele da znaju gdje se nalaze u kojem prostoru,u kojem vremenu se odvija njihovo bivanje
• Sklonost redu:red daje osjećaj sigurnosti i stalnosti koje je bitno za razvoj samosvijesti
• Sklonost istraživanju:sve sto prima osjetima dijete upija umom
• Sklonost komuniciranja:bivanje u dodiru sa okolinom živom i neživom razmjenjivanje doživljenog razmjenjivanje misli i osjećanja neophodno je za održavanje života.
• Sklonost djelovanju- tjelesno,umno,duševno,djelovanjeodnosno izazivanje promjena i opažanje njihova učinka na nivou neuropsihičkih aktivnosti.
• Sklonost rukovanju-rukovanje predmetima je dod izuzetnog značaja za razvoj djeteta i vodi do usmjeravanja pozornosti.
• Sklonost mišljenju-je bitna ljudska osobina postignuće cjelovitog sistema kore velikog mozga temeljna je za razlikovanje i uspoređivanje.
• Sklonost radu-oduševljenje i užitak u radu od odlučujućeg su značaja za razvoj djeteta i odgovornu osobu.
• Sklonost ponavljanju-ona je promatrala djecu koja su ponavljala dugo neke djelatnosti od koje ih se nije moglo odvratiti uobičajen način ,poticanje sve dok nije samo os sebe ne bih prestalo.
• Sklonost tačnosću i preciznošću-unutarnji poriv prema postizanju očekivanog učinka djeluje snažno ako se učinak bolje podupre sa očekivanjem.
• Sklonost usavršavanju-unutarnji poticaj primjetan je na svim područijima kod svih ljudskih bića ako imaju primjerene mogućnosti razvoja
Grupa djece u Montessori vrtiću sastavljaju se što je moguće raznovrsnije .U obzir se uzima razvojna dob djeteta u gruboj i finoj spretnosti , potretljivosti,osjetljivosti,i percepciji, razumjevanju govora izražavanju kao i sposobnosti druženja.Okolini koja je primjerena potrebama djeteta i nudi sve što djetetu treba tjelesnu,umnu,duhovnu,duševnu prilagodbu Montessori zove primjerena okolina.Primjerena okolina je na određen način struktuirana okolina u određenom redu.Primjenjena okolina u Montessori vrtiću ispunjena je priborom koji mami dijete na rukovanje.Montessori pribor izrađen je prema strogim pravilima tako da potiče razvoj djeteta u osobu.
Prostor u Montessori vrtićima se uređuje po estetskim kriterijima –stvarnim slikama,prirodnih ljepota,zavičaja djece,slikama iz života.Prostor je ukrašen biljkama za koje odgajatelj i djeca brinu.
Montessori pribor je poseban didaktički pribor koji može biti izrađen od raznog materijala-drvo,metal...
Pribor se nalazi uvijek na istom mjestu i uvijek u istom obliku mora biti čist.
Odrasla osoba je uzor djeci i oni se ugledaju na njeno nastupanje izgled, gestiku, mimiku ,izbor riječi glas Montessor odgajatelji moraju razviti sposobnost indirektnog vođenja,dopustiti djetetu da samo gradi svoju ličnost,samo odlučuje i postaje neovisno.Montessori odgajatelj mora biti vedrar,veseo i dobro raspoložen osoba nježna suzdržljiva pažljiva u govoru i kretanjimamirna strpljivaali najvažnija osobina je dosljednost.
U Montessori pedagogiji dijete ne griješi.M.Montessori kaže da dijete čini greške dok ne dostigne pravi stupanj svoga razvoja.
Montessori vježbe za dob od 3do 6 godina
Pribor za vježbe izložen je na posebnih mjestom tako da dijete sve što mu treba može uzeti samo.Trogodišnje dijete treba konkretan predmet na koji će se usmjeriti i o njemu tačno govoriti.Govorom se pridonosi razumjevanje i suosjećanje.Različiti ponuđeni pribori potiču dijete na razgovor,imenovanje i opisivanje na slaganje riječi uz pomoć slova i uvježbavanje pisanja.
Započinje se slikama koje služe za obogaćivanje rječnika djeteta,a grupiraju se prema pojmovima koji se nalaze u okolini čovjeka.
Pribor za govor odnosno pisanje i čitanje bit će različit ovisno o kulturi.Prema Montessori najpovoljnija dob za učenje ,pisanje je oko četvrte godine,kad je razvoj govora u punom jeku.Montessori matematički pribor omogućuje djetetu da brojevne veličine konkretno-osjetilno spozna dođe do najviših matematičkih apstrakcija.Veličine se pokazuju konkretno,osjećaju se vidom i opipom ,potom se uvode simboli,brojevi,povezuju se brojevi i konkretne veličine i uvježbavaju se aritmetičke operacije.Svaki Montessori odgajatelj mora voditi računa da za svoju grupu pripremi pribor za kozmetički odgoj.Kozmetički odgoj nudi prekrasnu mogućnost razvijanja tolerancije za druge kulture.Ovim odgojem želi se potaknuti čitava ličnost djeteta na istraživanje.To istraživanje koje započinje iskušavanjem fizičkeprirode stvari i svemira ,vodit će dijete do otkrivanje međuovisnosti unutar reda stvari.Predočava mu se svemir,zemlja,biljke,životinje i vrhunac stvaranja čovjek.Predodžba ovisnosti međusobne povezanosti stvari, središnja je u kozmetičkom odgoju ,naglašeno je još razumjevanje ,prihvaćanje ,poštovanje, čovjeka bez obzira na rasu,vjeru ili etičku pripadnost.
Dijete može pri ulasku u vrtić pokazivati odstupanje u ponašnja,zauzimanju odbrambenog stava ne mogu zadovoljiti svoje prirodne sklonosti.
Kako je Marija Montessori se posebno pozabavila mogućnostima ispravljanje poremećanja poremećaja karaktera djece u razdoblju od 3.do 5. godina.
Ako su razvojne potrebe djece tokom tog razdoblja bile zanemarene njihov um je prazan,taj izgladnjeli um je prazan taj izgladnjeli um je prema Mariji Montessori glavni uzrok mnogih bolsti.Normalizacija je psihički pojava prema kojoj se može odmjeravati kvalitet Montessori ustanova.Utvrdila je da do normalizacije dolazi uvijek poslije rukovanja nekim predmetom poslije rada koji je praćen umom koncentracijom.Da bi došlo do koncentracije okolina mora sadržavati poticaj koji su primjereni za izazivanje pozornosti .Ako dijete prolazi bez uživanja s predmeta na predmet čak i kada pravilno koristi neće doći do iščežnjavanja poremećaja.Montessori pedagogija nije širom svijeta primjenljiva samo u radu sa zdravom djecom nego i sa djecom teškoćama u razvoju .Neke teškoće nestaju samom primjenom Montessori pedagoških načela ,odnosno uklanjanje prisile.
Montessori terapijom potiče se samostalnost društvenost spoznajni i tjelesni razvoj djece sa teškoćama u razvoju.Njome se želi spriječiti poremećaj koji nastaje zbog primarno organskih uzrokovani teškoća.Montessori terapija provodi se ili individualno za pojedinu dijetes teškoćama u razvoju ili sa grupom sa više djece s različitim teškoćama istovremeno.Zdravom djetetu za ulazak u vrtić ne treba nikakva priprema jer imaju skustvo,opažanj,oponašanje i pokušaje ispitivanja pravila granica i imaju izvjesnu sigurnost u sebe u odnosu prema okolini.Dijete sa poteškoćama u razvoju mnogi su putevi te samostalnosti zatvorene .Cilj Montessori zdravstvene pedagogije je podučiti svu djecu međusobnom uticanju jedni na druge.


Marija Montessori svoj odgijni metod zasniva na samoodgoju i samopoučavanju,te prirodne snage se aktiviraju ako su djeca okružena poticajem sredine.Zadatak odgajatelja je da osigura odgovarajući materijal koji će poticati samoaktivnost djece.Djeca se slobodno kreću te tako biraju materijal za igru ,djeca taj materijal moraju da opipaju (razvoj osjeta ,posebno dodira i sluha).Marija Montessori koristi raznovrstan materijal za razvoj logičkog mišljenja i jako vodi računa o individualizaciji djeteta.Materijal se upotrebljava iz svakodnevnog života (za čišćenje,zakopčavanje dugmadi,)te materijal za jezik i matematiku.Djeca ponavljaju aktivnost više puta kako bih usavršili motoriku ali samo dotle dok pokazuju interes.
U Waldorf metodologiji nema planiranja ,realizovanja tema ,razvojnih oblasti nego sve to određuju godišnja doba .Svaki dan u sedmici ima svoj karakter kojeg obilježavaju određene djelatnosti kako sto su crtanje određenom tehnikom .Potencira se umjetnost i religija dok se apsolutno negira TV, računar i sva medija. Ujutro se djeca okupljaju u zajedničkom krugu kako bi slušali pjesmice ili igrali kolo. Waldorfska škola veliki značaj pridaje oponašanju ili učenju po modelu.O dgajateljica i pomoćnici obavljaju određenu aktivnost kao što je kuhanje,šivanje odjeće za lutke,popravljanje igrački.Djeca aktivno učestvuju u pripremanju sadržaja za pojedine proslave .Ništa se ne uči napamet. Waldorf metodologija koristi samo prirodne materijale rijetko se upotrebljava i slikovnica .
Step by Step metodologija se zasniva na uvjerenju da djeca najbolje rastu kada se istinjski uključe u svije vlastito učenje .Pažljivo isplanirano okruženje ohrabruje djecu da istražuju,započinju i stvaraju.Uloga odgajatelja je da postavi primjerene ciljeve za individualnu djecu,da održavaju prirodnu znatiželju djece i da njeguju kooperativno učenje.Step by Step zastupa mišljenje da djeca aktivno uče kroz igru i tako stiču nave informacije prolaze kroz predvidive stadije razvoja krozinterakciju sa drugim ,razvija emocije i spozna.Step by Step obuhvata tri glavne tendencije u obrazovanju djece:
1.konstruktivizam
2.razvojno primjerena praksa
3.progresivno obrazovanje
Konstruktivista vjeruje da se učenje javlja kada dijete teži tome da osmisli svijet koji a okružuje .Ono nastoji napraviti smisao od onaga što se dešava ili izgraditi svoja vlastita razumijevanja svijeta.Odgajatelj mora osigurati pribor ,materijal,podršku.
Razvojna primjerenost se zasniv ana znanju o dječijem razvoju ,svako dijete je jedinstveno i individua .odgajatelj mora znati tipičan rast i razvoj djeteta da bih mogao odrediti materijal i aktivnost u učenju.
Progresivno obrazovanje njeguje okruženje koje potiče na učenje koje unapređuje vještine,interesovanje ,individualnost djeteta i priznaje značaj učenja djece u manjim grupama i učenja djece jedni od drugih.
Osnove tradicionalnog planiranja sačinjava šest odgojno-obrazovnih područija .Kroz vlastitu aktivnost i u kontaktu sa neposrednom stvarnosću uz usmjeravanje odgajatelja koji pomažu da shvati svoje iskustvo,dijete učii razvija se .Odgajatelj u naprijed utvrđuje cilj ,zadatke ,sadržajusmjerenih aktivnosti planira strukturu i tok .Djeca kroz ove aktivnosti razvijaju svoje tjelesne,intelektualne,estetske sposobnosti te dobijaju znanje o svijetu i formiraju sliku stvarnosti.Kraz usmjerenu aktivnost dječiji horizont znanja se širi ,rječnik se usavršava ,formira se osjećaj reda i discipline i navike grupnog rada.
Back to top
View user's profile - Send private message -
Display posts from previous:   
Post new topic  Reply to topic     Vrt znanja i vrlina Forum Index -> -> Pedagogy - Pedagogija - علم الترية All times are GMT
Page 1 of 1

 
Jump to:  
You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot vote in polls in this forum


© 2007 Informe.com. Get Your Own Free Portal.
Powered by phpBB © 2001, 2005 phpBB Group
, theme subLite