Vrt znanja i vrlina

[Esma]

ŠTO JE ZAPRAVO EMOCIONALNA INTELIGENCIJA?


Emocionalna inteligencija ima korijene u socijalnoj inteligenciji, koju je prvi put definirao E.L. Torndike, 1920. godine. Salovey i Mayer su 1930. godine definirali emocionalnu inteligenciju kao oblik socijalne inteligencije koji uključuje sposobnost spoznavanja vlastitih i tuđih emocija, razlikovanja istih te korištenja datih informacija pri razmišljanju i djelovanju.
Inače, pojam emocionalne inteligencije označava sposobnost ravnoteže između razuma i emocija.
Emocionalna inteligencija je skup emocionalnih vještina koje čovjeku omogućavaju da na ispravan način odabere način uporabe osjećaja i nesvjesnih mehanizama u interakciji s drugim ljudima, te uvelike doprinosi shvaćanju i poboljšanju same prirode čovjeka.

Osnovna područja na koja se odnosi emocionalna inteligencija:
• SAMOSVJESNOST EMOCIJA - shvaćanje svojih osjećaja i njihovih posljedica, shvaćanje načina kako naše emocije utječu na naš rad i sposobnost da naše vrijednosti usmjeravaju naše odluke.
• PRAVILNO NOŠENJE S EMOCIJAMA - razvoj samokontrole u raznim situacijama, povećanje broja odgovora na emocionalno nabijene situacije.
• SAMOMOTIVACIJA - razmišljanje, planiranje i rješavanje problema uz korištenje kontrole impulsa, pojačanje tolerancije na frustraciju i razvoj odgođene nagrade dok se ne dostigne zadani cilj, s druge strane razvoj nade i optimizma.
• EMPATIJA - prepoznavanje i razumijevanje emocija u drugih.
• SOCIJALNE VJEŠTINE - nošenje s emocijama u društvenim situacijama, razvoj skladnih odnosa sa drugima, razvoj senzibiliteta za tuđe potrebe i želje, razvoj aktivnog slušanja i razvoj onih osobina koje volimo pripisati "dobrom" čovjeku.

Ove vještine uglavnom shvaćamo kao nešto što se podrazumijeva i čime se ne moramo baviti. No, to nije tako. Razvijanjem tih vještina ljudi bolje uspijevaju u različitim područjima svog života, zadovoljniji su i sretniji. Provedeno je niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s visokom EQ postižu bolji uspjeh u školi, da kasnije lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu.
Važno je naglasiti da se sve te vještine mogu naučiti., kod emocionalne inteligencije je značajno da se ona može graditi - učiti kroz cijeli život.

IQ/EQ

Općenito govoreći, inteligencija ( IQ – inteligence quotient ) je mjera koja definira relativnu bistrinu ili intelektualne sposobnosti jedne osobe.
Uz intelektualne sposobnosti, inteligencija ima i druge funkcije. Te funkcije odnose se na faktore kao što su: motivacija, emocionalna stabilnost, upornost, snalaženje u prostoru i drugo.
Razina naše emocionalne inteligencije nije određena genetski niti se razvija u našem ranom djetinjstvu. Za razliku od kvocijenta inteligencije, koji se neznatno mijenja nakon desete godine života, emocionalna inteligencija je uvelike naučena i nastavlja se razvijati kako živimo i učimo iz iskustava – ta se naša vještina može i dalje usavršavati. Zapravo, istraživanja koja su godinama pratila razinu emocionalne inteligencije pokazuju da ljudi postaju sve bolji u tim umijećima što vještije nadziru vlastite emocije i porive, što su bolji u samomotiviranju, empatiji i društvenim sposobnostima. Postoji jedan staromodan naziv za takav rast emocionalne inteligencije: sazrijevanje.
Iako se emocionalna inteligencija često zanemaruje, ona ima ogromnu ulogu u životu pojedinca. Emocije su zapravo ključne u životu, one utječu na donošenje odluka čineći ih općenito racionalnijim i uspješnijim. Bez upotrebe emocija, čovjek daleko slabije funkcionira u svakodnevnom životu. Korisnost emocija očituje se i kroz svoju evolutivnu održivost. Da čovjek može funkcionirati bez emocija, one bi kao takve već odavno bile izbrisane iz ljudske strukture. Emocionalna inteligencija je usko povezana s psihološkim osobinama koje se nalaze u karakteru pojedinca, odnosno ovisi o psihološkim čimbenicima kao što su ekstrovertiranost/introvertiranost ili emotivnost/indiferentnost.


U mnogobrojnim istraživanjima pokazano je da općeniti kvocijent inteligencije (IQ) ne može čovjeku garantirati uspjeh u životu. Da bi osoba u potpunosti mogla funkcionirati, mora imati visoki IQ te visoki emocionalni koeficijent. To dvoje u paru donosi čovjeku uspješniji poslovni život, porast mentalnog i fizičkog zdravlja te postizanje veće kvalitete u međuljudskim odnosima. Samo visoki IQ nije preduvjet za osjećaje sreće i ljubavi kojima svaki čovjek teži u životu. IQ, koji se još naziva i tehnička inteligencija, ima malo veze s emocionalnim životom. Neke osobe s visokim stupnjem IQ, sklone su instinktivnim impulsima i negativnom ispoljavanju strasti.
Sposobnosti EQ, odnosno emocionalne vještine, predstavljaju nešto drugačiju inteligenciju. One su oruđe u oblikovanju osjećaja kojima čovjek teži. EQ se može razvijati i omogućiti čovjeku da stvori sklad u svom životu, pa je vrlo važno što prije početi raditi na razvoju EQ, jer će tako pojedinac kroz život prolaziti lakše i nesputanije. Emocionalne vještine pripremaju čovjeka za situacije u koje će ga život dovesti. IQ i EQ nisu suprotstavljene sposobnosti, već dvije kategorije odvojenih sposobnosti, kao što su razum i osjećaji.

Jedno od važnijih područja koje se odnosi na EQ je samosvjesnost emocija. Poznavanje sebe uključuje svijest o vlastitim emocionalnim stanjima. Prije svega, čovjek bi trebao emocije osvijestiti, kako bi mogao s njima rukovati. Bez svijesti o vlastitim emocijama, upravljanje njima je nemoguće. Sve dok čovjek ne spozna prirodu svojih emocija, on je nije sposoban razumjeti i shvatiti ono što drugi osjećaju. Što više poznaje svoja emocionalna stanja, osoba će biti u povoljnijoj poziciji da izabere način na koji će reagirati u pojedinim situacijama. Preduvjet koji dovodi do osvještavanja emocija u čovjeku, je mogućnost razlikovanja između onog što čovjek osjeća i onog što misli. To donosi ravnotežu i razlikovanje između razuma i emocija, što mnogi poistovjećuju.
Nakon što osoba postane svjesna svojih emocija, trebala bi provoditi samokontrolu svojih emocionalnih zbivanja. Samokontrola osjećaja pstavlja čovjeka u poziciju, u kojoj je on taj koji odlučuje kako će reagirati na određenu situaciju. Tada, impulzivnost kao takva gubi na svojoj snazi te čovjek kontrolira svoje emocije, a ne one njega.
Emocionalna inteligencija se temelji na prepoznavanju osjećaja u trenutku kad je do njih došlo. U neprekidnu pažnju unutarnjih emocionalnih procesa, uključuje se i um, koji dok preispituje iskustvo, u to preispitivanje uključuje i preispitivanje emocija.


Emocije su biokemijske reakcije te reagiraju na podražaj. U primitivnim vremenima, emocije su se aktivirale u trenucima kad je to situacija nalagala. Čovjek je tada reagirao instinktivno kako bi mogao opstati. Taj instinkt mu je predstavljao prirodnu zaštitu. Danas je situacija puno drugačija. Čovjeku više nije potrebno instinktivno reagiranje, pa se sa svojim primarnim, instinktivnim reakcijama poprilično teško nosi. Budući da emocije obilježava biokemijski proces koji ih aktivira, postoje vrlo jednostavni načini na koje se mozak može prilagoditi novom načinu funkcioniranja. Prilagođavanje mozga novim emocionalnim stanjima vodi do unapređenja emocionalne inteligencije.

Razvijena emocionalna inteligencija stavlja čovjeka u kategoriju emocionalno zrele osobe. Emocionalno zrele osobe mogu realno procijeniti situaciju i na nju odgovoriti s isto tako realnim i prihvatljivim emocijama. Takve osobe posjeduje slobodu u emocionalnom izražavanju te u skladu s tim reagiraju prema sebi i prema drugima. One znaju strukturu svojih emocija te su stoga svjesne da ih nitko, osim njih samih, ne može usrećiti. Svjesni su da svi osjećaji koje imaju proizlaze iz njih samih, pa su zbog toga nesebični u interakciji s drugim ljudima. Takva emocionalna situacija daje im neograničenost u vlastitom djelovanju koju, upravo zbog toga što je i sami imaju, mogu dati i drugima. Također, emocionalno zreli ljudi kreću se na vrlo kvalitetan način kroz međuljudske odnose.
U današnjem svijetu, biti uspješan znači ostvariti svoje želje, potrebe i ciljeve. Ostvarivanje istih dovodi do osjećaja mira i radosti. Budući da manjina funkcionira kroz aspekt emocija, vrlo je poželjno da to počne činiti. Promjenjiva konstrukcija realnosti nalaže visoke sposobnosti i kvalitete pojedinaca, pa ne bi bilo na odmet da čovjek počne osvještavati svoju emocionalnu inteligenciju. Realnost koja je sve brojnija informacijama, traži dozu otvorenosti u čovjeku. Emocionalna stabilnost i zrelost mogu doprinijeti uspješnijoj interakciji s drugima i održavanju međuljudskih odnosa, većoj motivaciji, većim sposobnostima, većoj produktivnosti i efektivnosti, te nadasve boljem vođenju komunikacije.
Uz sve ovo, emocionalna inteligencija donosi i bolju sposobnost prilagodbe. Promjenjiva konstrukcija realnosti zahtijeva visoku konkurentnost na tržištu. Zbog toga, od pojedinaca se očekuje veća učinkovitost na radnom mjestu, na što utječe i sama sposobnost prilagodbe. U vremenima globalizacije, čovjek se može naći u kontaktu s različitim kulturama. Ključni faktor u takvim situacijam je prilagodba. Poznavanjem prirode emocija, može se utjecati na poboljšanje poslovanja kompanije. Zadržavanje emocionalnih reakcija u sebi u svezi posla blokira čovjeka. Radeći na nekom poslovnom projektu ili cilju, čovjek bi trebao unijeti svoj entuzijazam u to. Na taj način, posao izgleda lakši i jednostavniji. Za poslovanje je bitno da se ono odvija u ugodnoj i inspirativnoj radnoj atmosferi. To doprinosi maksimalnom zadovoljstvu i učinku ljudi na poslu. Međusobno razmjenjivanje znanja na poslu doprinosi razvijanju funkcioniranja timskog rada.
Mnogi pojedinci su zapeli u mreži strahova, ljutnje, tuge, srama, ljubomore i sličnih sputavajućih emocija. To im onemogućuje spontanost i bliskost s drugim ljudima. Boje se da će biti povrijeđeni ako se otvore prema drugim ljudima. Ali, to se ionako vrti u krug – čovjek bude malo povrijeđen, a nakon toga on sam nekog povrijedi! Negativni osjećaji mogu izazvati pesimizam u čovjeku što s vremenom može inicirati depresiju koja se smatra epidemijom suvremenog svijeta. Optimizam, naspram pesimizma, obilježava veću uspješnost i bolje zdravstveno stanje kod čovjeka i on je odlika pojedinaca s visokim stupnjem emocionalne inteligencije.


Za ostvarivanje snage čovjekovih emocija potrebna je emocionalna inteligencija!


Prema Golemanu, emocionalne kompetencije čine osobne kompetencije i društvene kompetencije: osobne kompetencije predstavljaju sposobnost da se nosimo s vlastitim teškoćama, a to su samosvijest, samosvladavanje i motiviranost, dok u društvene kompetencije spada sposobnost ovladavanja odnosima s drugima, i to empatija i društvena umijeća.
Visoko na ljestvici vještina bez kojih uspjeh u poslu nije moguć jesu utjecajnost, sposobnost komuniciranja, motiviranje drugih i sebe samih te rješavanje sukoba i prihvaćanje promjena. Usto važne vještine su sposobnost stvaranja veza, sposobnost izgradnje i rada u skupini. Dakako, i neizbježna sposobnost vođenja.
Očekivanje da djelatnici ulažu u sebe i u članove tima nije samo pravo kvalitetnog poslodavca i uposlenika nego i njegova obaveza. Važno je ne ustručavati se odvojiti dio sredstava za učenje vještina koje će profit samo povećati.


PREDSTOJEĆA KRIZA: IQ RASTE; A EQ PADA

Od 1918., kada su američki novaci koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu prvi puta masovno testirani IQ-testovima, prosječni rezultat na testovima inteligencije porastao je za 24 boda, a sličan porast zabilježen je u razvijenim zemljama diljem svijeta. Razlozi tome su: bolja prehrana, sve više djece pohađa školu sve duže, kompjuterske igre i slagalice koje pomažu djeci da ovladaju snalaženjem u prostoru te manja obitelj (koja je obično u korelaciji s višim rezultatom na testu inteligencije kod djece).
No na djelu je i opasan paradoks: dok djeca postaju sve pametnija na testovima inteligencije,njihova emocionalna inteligencija opada. Podatak koji vjerojatno najviše zabrinjava potječe iz opsežnog istraživanja učitelja i roditelja, koje je pokazalo da je sadašnji naraštaj djece emocionalno uznemireniji nego prethodni. Djeca su u prosjeku usamljenija, nemirnija i neposlušnija, nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija.Opadanje dječjih osnovnih emocionalnih sposobnosti događa se diljem svijeta. Znakovi koji rječito govore o tome su rastuća stopa problema u djece, kao što su očaj, otuđenje, drogiranje, kriminal i nasile, depresija i poremećeji prehrane, neželjene trudnoće, nasilništvo i prekid školovanja.
To su loši predznaci za stanje na radnom mjestu: sve veći nedostatak emocionalne inteligencije kod radnika, posebno kod onih koji se prvi put zapošljavaju. Naraštaj koji zaostaje u emocionalnoj inteligenciji upravo postaje radna snaga.


ŠTO POSLODAVCI ŽELE

Za uspjeh u poslu, od najniže razine do direktorskih položaja, najvažniji faktor nije IQ, diploma ili stručnost - nego emocionalna inteligencija. Goleman u svojoj knjizi pruža precizne, znanstveno utemeljene smjernice za njegovanje sposobnosti najpotrebnijih na tržištu radne snage, a to su:
• samosvijest, samopouzdanje i samokontrola
• predanost i poštenje
• sposobnost komuniciranja i utjecanja, poticanja i prihvaćanja promjena.
Dobra je vijest da se te vještine mogu naučiti, odnosno mogu se steći vremenom i izobrazbom. Na tečajevima i seminarima koji su dostupni na tržištu, mogu se u individualnom ili timskom radu svladati upravo one vještine koje pojedincu nedostaju.

Naime, moguće je i prema potrebama pojedinca ili potrebama tima u kompaniji napraviti 'in-house' program odabranih vještina koje se žele steći ili usavršiti. Na taj način se može naučiti kako postati vještiji i nadopuniti znanja koja su usvojena u redovnom školovanju.

Razvoj tih vještina (soft skills) dovest će osobu ili tim na novu razinu kvalitete. Stavljajući tim ili uposlenike u središte zanimanja, kod njih će se razvijati vještine koje će koristiti kompaniji, jednako kao i njima pojedinačno. To će ohrabriti svakog člana tima da traži najbolja rješenja i daje maksimum od sebe.

Poslodavci su kao najvažnije osobine koje bi trebao imati njihovi zaposlenici istaknuli:
• Slušanje i usmenu komunikaciju
• Prilagodljivost i kreativne reakcije na neuspjehe i prepreke
• Osobnu kontrolu, samopouzdanje, motivaciju za rad u skladu s ciljem, osjećaj žele za razvojem karijere i ponos na postignuća
• Grupnu i međuljudsku djelotvornost, suradnju i timski rad, vješto razrješavanje neslaganja
• Djelotvornost u organiziranju, želju da se osobno pridonese, potencijal za vodstvo
Proučavanje onoga što korporacije traže od menadžera koje zapošljavaju daje sličan
popis. Dvije najpoželjnije sposobnosti su komunikacijske vještine i inicijativa.


Emocionalna inteligencija više nego IQ i stručnost određuje tko briljira na poslu - bilo kojem poslu – a kada se radi o iznimnim sposobnostima vođenja, samo ona i jest važna. Poslovni podaci su uvjerljivi: tvrtke koje primjenjuju tu prednost znatno pojačavaju svoju odskočnu dasku.

Posebne sposobnosti na poslu, koje se sve temelje na vladanju samim sobom (među njima su inicijativa, pouzdanost, samopouzdanje i nagon za postignućem) jedinstveno pridonose nenadmašnom radu.
Ključne vještine u međuljudskim odnosima (kao što su empatija i politička svijest, oslonac na raznolikost, timski rad i vodstvo) omogućuju da se bez napora krećemo strujama u organizaciji dok se drugi spotiču.

Za sjajan rad nije potrebno da budemo nenadmašni u svim tim sposobnostima, nego da steknemo dovoljan broj njih kako bismo dosegli kritičnu masu dovoljnu za uspjeh.
Bez obzira na to u kojim sposobnostima smo slabi, uvijek možemo naučiti kako ih poboljšati.

ŠTO ČINI VRSNOĆU?

• Kvocijent inteligencije
• Stručnost
Primjerice, kompetentni liječnici su uprvo oni koji obogaćuju svoja temeljna znanja stalnom upućenošću u najnovija dostignuća i koji imaju bogatstvo djelatnog iskustva te se mogu svime poslužiti prilikom određivanja bolesti i liječenja svojih pacijenata. Taj neprekidan rast potreban da bi se ostalo ukorak s liječničkom stvarnošću mnogo je važniji za pomaganje oboljelima od uspjeha na prijamnim ispitima za medicinske škole. Stručnost je, velikim dijelom, udruženost zdravih razuma,specijaliziranih znanja i umijeća koja prikupljamo da bismo radili neki posao. Stručnost se postiže učenjem na samom poslu. Prepoznaje se po upućenosti u tajne zanata poslu posvećena čovjeka – stvarnom umijeću obavljanja zadaća koje može donijeti tek iskustvo.
• Emocionalna inteligencija
Umijeća emocionalne inteligencije sinergijski su vezana sa spoznajnima, a vrhunski radnici imaju i jedna i druga. Što je zanimanje složenije, to je emocionalna inteligencija važnija – pa makar samo zbog toga što nedostatak tih sposobnosti može umanjiti svekolika znanja i intelekt kojima osoba raspolaže.

Emocionalna kompetencija/ emcionalna inteligencija
Naša emocionalna inteligencija određuje potencijal za učenje djelatnih vještina koje se temelje na pet elemenata: samosvijest, motivacija, samokontrola, empatija i prilagodljivost u odnosima.
Naša emocionalna kompetencija govori pak o tome koliko smo svoga potencijala preveli u djelatne sposobnosti.

Treba reći i to da su mnogi ljudi dospijeli na vrh društvene ljestvice usprkos manjkavoj emocionalnoj inteligenciji – takva je dugo bila stvarnost poslovnog života. Ali, kako poslovi postaju sve složeniji i ovisni o većem broju ljudi, organizacije u kojima poslove obavljaju timovi najradije odabir prepuštaju natjecanju.
Na radnom mjestu novog doba, koje zahtijeva prilagodljivost, timski rad i uslužnost prema klijentima, taj odlučujući zbroj emocionalnih sposobnosti postaje sve značajniji za uspješnost svih zanimanja, i to svagdje u svijetu.

Emocionalna kompetencija je posebno važna za vodstvo, ulogu čija bit je navesti druge da rade djelotvornije. Interpersonalna nespretnost vođa smanjuje radni učinak svima: njome se gubi vrijeme, stvara gorčina, motivacija i posvećenost poslu opada, a nastaje neprijateljstvo i malodušnost. Snaga ili slabost emocionalne kompetencije vođe može se izmjeriti prema tome u kojoj mjeri navodi zaposlene da organizaciji posvete svoju nadarenost.
Sastavnice izvrsnosti rada: «Koliko dobro možete predstaviti svoju zamisao? Marljivost – dolazite li u osam i ostajete do tri, a da biste radili treba vas poticati, ili pak imate mnogo energije i spremni ste se žrtvovati? Je li s vama teško raditi ili vas ljudi vide kao vođu po naravi? Zatim, tu je i diplomacija – zamjećujete li osjetljivost ljudi i same organizacije? Jeste li sposobni za stvaralački rizik i prilagođavate li se? Jeste li borbeno raspoloženi i podrivate samopouzdanje drugih ljudi ili pak nadahnjujute i vodite druge? I na kraju proaktivnost: jeste li usmjereni na djelovanje, odlučni utjecati na posao?»

Dvije najčešće osobine neuspješnih menadžera su:
Krutost: Nisu uspjeli prilagoditi svoj stil promjenama organizacijske kulture ili pak nisu podnijeli reakcije na svoje osobine koje su trebali promijeniti ili poboljšati. Nisu mogli slušati niti učiti.
Loši odnosi: Drugi najčešće spominjan čimbenik: bili su pregrubo kritični, neosjetljivi ili previše zahtjevni, tako da su gubili doticaj sa suradnicima.

Suprotnost krutosti, odnosno JEDNODIMENZIONALNOSTI jest prilagodljivost. Agilnost vođe, sposobnost rada na različite načine i s ljudima na svim razinama organizacije, od prodavača u trgovinama do najviših menadžera, sve to zahtijeva empatiju i emocionalno samosvladavanje.
Između uspješnih i posustalih menadžera postoje velike razlike u većini dimenzija emocionalne kompetencije.
Samosvladavanje: Posustali loše podnosepritisak i skloni su lošem raspoloženju i izljevima gnjeva. Uspješni su sabrani i pod stresom; ostaju mirni i samopouzdani te se na njih može računatii u najtežoj krizi.
Savjesnost: Skupina posustalih obrambeno reagirana neuspjeh i kritiku – poriču, prikrivaju ili prenose krivnju na druge. Uspješni preuzimaju odgovornost priznajući svoje pogreške i neuspjehe, poduzimaju korake da riješe probleme i rade dalje ne jadikujući o svojim propustima.
Pouzdanost: Neuspješni su obično preambiciozni, odveć spremni napredovati na tuđ račun. Uspješni su vrlo pošteni i brinu se se za potrebe podređenih i kolega te za zahtjeve posla: to im je važnije nego da impresioniraju svoga šefa pod svaku cijenu.
Društvene vještine: Neuspješnima nedostaje empatija i osjetljivost pa su često grubi, arogantni i prepuštaju se zastrašivanju podređenih. Premda su neki povremeno ugodni, pa se čini da se brinu za druge, taj šarm je samo manipulativan. Uspješni su empatični i osjetljvi te iskazuju taktičnost i suosjećajnost u svojim odnosima sa svima, i s nadređenima i s podređenima.
Građenje veza i njegovanje raznolikosti: Neosjetljivost i manipulativni stil neuspješnih znači da ne uspijevaju izgraditi jaku mrežu suradničkih, uzajamno korisnih odnosa. Uspješni više cijene raznolikost i mogu se slagati sa SVIM ljudima.


2. VLADANJE SOBOM

Izvor instinktivnog osjećaja
Područja mozga koja se odnose na instinkte mnogo su starija od tankih slojeva neokorteksa na samoj površini mozga, gdje su središta racionalne misli. Predosjećaji nastaju mnogo dublje u mozgu. Oni su jedna od funkcija emocionalnih središta koja obavijaju bazu mozga iznad leđne moždine - osobito strukture u obliku badema koja se zove AMIGDALA i živčevlja povezanog s njom.
Moć intuicije: prvih 30 sekundi
Od tri tisuće menadžera u studiji o donošenju odluka, oni na vrhu u širokom rasponu područja najbolje su se služili intuicijom pri donošenju odluka. Jedan od vrlo uspješnih poduzetnika izrazio je to ovako: - Intuitivna odluka nije ništa drugo nego podsvjesna logička analiza... Mozak nekako obavi te proračune i isporučuje nešto štop bismo mogli nazvati dobro odvagnutim zaključkom; jednostavno se čini daje nešto bolje učiniti ovako nego onako.

Intuicija i instinkt govore o sposobnosti da se osjete poruke iz našeg unutarnjeg skladišta emocionalnog pamćenja – našeg vlastitog spremnika mudrosti i rasudne moći. Ta sposobnost je u srži samosvijesti, a samosvijest je bitna temeljna vještina za tri emocionalne kompetencije:

EMOCIONALNA SVJESNOST: shvaćanje načina kako naše emocije utječu na naš rad i sposobnost da naše vrijednosti usmjeravaju naše odluke. Ljudi koji su svjesni svojih emocija znaju koje emocije osjećaju i zašto, uviđaju veze između svojih osjećaja i onoga što misle, čine i kažu, shvaćaju kako njihovi osjećaji utječu na njihov rad, imaju svjesnost o svojim vrijednostima i ciljevima, koja ih vodi.

TOČNA SAMOPROCJENA: kako spoznati vlastite unutarnje izvore, sposobnosti i ograničenja, iskren osjećaj svoje osobne snage i ograničenja, jasna vizija onoga što želimo poboljšati i sposobnost da učimo iz iskustva. Oni koji točno procjenjuju sami sebe svjesni su svoje snage i slabosti, refleksivni su, uče iz iskustva, otvoreni su za iskrene reakcije, nove perspektive, neprekidno učenje i razvoj sebe samih, pokazuju smisao za humor i perspektivu o sebi samima.
Slabosti – svima nam je zajednička težnja prema poricanju, emocionalno ugodna strategija koja nas štiti od šokova koje donosi priznavanje neugodne istine. Obrana poprima mnoge oblike: podcjenjivanje činjenica, izostavljanje presudnih informacija, racionalizacije i «dobre isprike» - sve što umanjuje emocionalnu snagu istine. I ljudi oko nas mogu biti skloni potvrđivati naše poricanje. U životu organizacije vrlo je teško dobiti iskrene, konstruktivne reakcije o svom radu, posebice o svojim propustima. Suradnici, podređeni i šefovi mnogo lakše se žale jedan drugome između četiri zida umjesto da iskreno i otvoreno kažu dotičnoj osobi što nije u redu. U tim urotama na djelu je faustovska pogodba da se radi kao da je sve u redu dok zapravo nije, jer iluziju sklada i djelotvornosti kupujemo po cijeni istine koja bi mogla otvoriti put prema istinskom poboljšanju. Kad netko ustrajno pogrešno rješava neku situaciju, to je siguran znak slijepe točke. Najčešće i najskuplje slijepe točke su: slijepa ambicija, nerealni ciljevi, bezdušan trud, glad za moći, neutaživa potreba za priznanjima, zaokupljenost vanjskim izgledom, potreba da se doima savršenim... Takve slijepe točke doista mogu potaknuti ljude da izbjegnu samosvijest, jer bi spoznajući sebe morali priznati nedostatke koje ne mogu podnijeti. Ta potreba za poricanjem čini ih otpornim prema svakoj reakciji – i stoga je noćna mora raditi s njima.
Svaka stručnost na radnom mjestu je naučena navika – ako nam nedostaje jedna od njih, možemo je naučiti. Drska i nestrpljiva osoba može naučiti i slušati i uzimati tuđa gledišta u obzir; radoholičar može usporiti i pronaći ravnotežu u životu. No do tih poboljšanja nikada neće doći bez prvog koraka, a to je svjesnost kako nam te navike štete i truju naše odnose. Bez indicija što takvo ponašanje čini nama i drugima nemamo motiva promijeniti ga.
SAMOPOUZDANJE: jak osjećaj za svoju vrijednost i sposobnosti, hrabrost koja potječe od sigurnosti u svoje sposobnosti, vrijednosti i ciljeve. Osobe koje se pouzdaju u sebe samouvjereno predstavljaju sebe; imaju «prisutnost», mogu izraziti i nepopularna gledišta te se žrtvovati za ono što je ispravno, odlučni su sposobni donositi čvrste odluke unatoč nesigurnostima i pritiscima.

Istraživanje – sljezovi klinci odrastaju i idu na posao
Pokus je isprva pratio djecu u vrtiću. Djeci je rečeno: «Možeš pojesti ovaj kolačić ako hoćeš, ali ako ga ne pojedeš dok se ne vratim, moći ćeš pojesti dva kad se vratim». Poslije se pratio uspjeh te djece kad su završavala srednju školu. Pokazalo se da su djeca koja su posegnula za kolačićem češće popuštala pod stresom, bila su sklona razdražljivosti i sukobljavanju te su teško odoljevala iskušenjima kada bi nešto željela. Djeca koja su pričekala drugi kolačić postigla su u prosjeku 210 bodova više (od mogućih 1600) na standardiziranom prijamnom ispitu. U svojim tridesetim godinama ta skupina je bila intelektualno vještija, pozornija i bolje su se mogli koncentrirati. Bolje su razvijali istinske i bliske veze, bili su odgovorniji i pouzdaniji te su se bolje kontrolirali kada bi se suočili sa frustracijom.
SAMOKONTROLA – suzdržavanje od remetilačkih osjećaja i impulsa.
VJERODOSTOJNOST I SAVJESNOST – odgovornost za osobni rad
INOVATIVNOST I PRILAGODLJIVOST – otvorenost prema novim zamislima i pristupima i fleksibilnost reakcije na promjenu.

ŠTO NAS POKREĆE:
TEŽNJA ZA POSTIGNUĆEM – težnja za napredovanjem ili zadovoljenjem mjerila izvrsnosti, «strast za povratnom informacijom»
PREDANOST – prihvaćanje vizije, ciljeva skupine ili organizacije
INICIJATIVA I OPTIMIZAM – srodne sposobnosti koje motiviraju ljude da traže mogućnosti i omogućuju im da podnesu usputne neuspjehe i prepreke

3. VJEŠTINE U RADU S LJUDIMA

EMPATIJA je naš društveni radar. Bez te osjetljivosti ljudi su «odvojeni». Emocionalna gluhoća vodi prema društvenoj nesnalažljivosti, bilo zbog pogrešno shvaćenih osjećaja, ili zbog mehaničke, neumjerene izravnosti ili ravnodušnosti koja uništava odnos. Jedan od oblika koje može poprimiti taj nedostatak empatije jest shvaćanje drugih ljudi kao stereotipa, a ne kao jedinstvenih pojedinaca, što zapravo jesu.
Na najnižem stupnju, empatija je čitanje tuđih osjećaja; na višoj razini ona povlači osjećanje tuđih neizrečenih briga i osjećaje te reagiranje na njih. Na najvišem stupnju empatija je razumijevanje pitanja ili briga koje leže iza nečijih osjećaja.
Empatija je temeljna vještina za sve društvene sposobnosti koje su važne za rad. Među njima su: razumijevanje drugih, usmjerenost prema klijentu, potpomaganje drugih, oslonac na raznolikostima, politička svijest.

DRUŠTVENI RADAR

RAZUMIJEVANJE DRUGIH – otvorenost prema tuđim osjećajima i gledištima te aktivno zanimanje za njihove brige. Osobe koje imaju takvu sposobnost razumijevanja paze na emocionalne signale i dobro slušaju, iskazuju osjetljivost i razumiju tuđa gledišta, pomažu drugima na temelju razumijevanja njihovih potreba i osjećaja.
Empatija je bitna kao sustav emociionalne orijentacije koji nas usmjerava na poslu. Empatija je presudna i za izvrstan rad uvijek kad se na poslu radi s ljudima. Gdje god je važno vješto čitati nečije osjećaje, od prodaje i organizacijskog savjetništva do psihoterapije i medicine, kao i u upravljanju svake vrste, empatija je presudna za vrsnoću.
Na polju medicine nedavno je narasla svijest o koristima empatije, djelomicezbog jakih ekonomskih razloga. U doba pojačane konkurencije za vjernost pacijenata, oni liječnici koji bolje prepoznaju osjećaje svojih pacijenata uspješnije ih liječe nego što to čine manje osjetljivi kolege. Dakako, liječnici bi trebali osjetiti tegobu i neugodu svojih pacijenata kao bi ih djelotvorno liječili, ali u jednom istraživanju otkrilo se koliko rijetko oni slušaju. Pacijenti su obično tijekom pregleda željeli postaviti u prosjeku četiri pitanja, ali uspijevali su postaviti samo jedno ili dva. Kada bi pacijent počeo govoriti, liječnik bi ga prekinuo u prosjeku nakon osamnaest sekundi. Liječnike koji ne slušaju češće se tuži sudu (barem u SAD-u). Pokazalo se da su oni liječnici koji nikad nisu bili na sudu zbog lošeg liječenja mnogo bolji komunikatori od svojih kolega koji se povlače po sudovima. Oni imaju vremena reći pacijentima što ih očekuje u liječenju, šale se i smiju, traže pacijentovo mišljenje i provjeravaju je li shvatio te ga potiču da govori. Koliko je vremena potrebno liječniku da ostvari empatiju? Samo tri minute.
Umijeće slušanja – u srži empatije je uho koje zna dobro slušati. Dobro slušanje je bitno za uspjeh na radnom mjestu. Ministarstvo rada SAD-a procjenjuje da je od ukupnog vremena koje provodimo u komunikaciji 22% posvećeno čitanju i pisanju, 23% govorenju, a 55% slušanju. Oni koji ne slušaju ili ne mogu slušati doimaju se ravnodušnima ili besćutnima, zbog čega su drugi manje komunikativni s njima. Slušati je umijeće. Prvi korak je ostavljati dojam da uopće slušate; menadžeri s politikom «otvorenih vrata», koji se doimaju pristupačnima ili zaobilaze protokol da čuju što ljudi govore, utjelovljuju tu sposobnost. Ljudi kojima je lako obratiti se jesu oni koji na kraju i čuju više toga. Slušati dobro i duboko znači ići dalje od onoga što je izrečeno, postavljajući pitanja, prepričavajući vlastitim riječima ono što ste čuli kako biste provjerili jeste li razumjeli. To je «aktivno» slušanje. Znak da ste doista čuli nekoga je prikladan odgovor, čak i ako to znači da morate promijeiti nešto u svom stilu.

POTPOMAGANJE DRUGIH – osjećaj za tuđe razvojne potrebe i poticanje njihovih sposobnosti. Ljudi s tom osobinom priznaju i nagrađuju tuđe sposobnosti i postignuća, pružaju korisne povratne informacije i vide tuđe potrebe za daljnjim razvojem, vode, poučavaju na vrijeme i nude zadatke koji usavršavaju i njeguju tuđe vještine.
Dobro poučavanje ili mentorstvo pomaže zaposlenima da bolje rade, pojačava lojalnost i zadovoljstvo poslom, potiče napredovanje i povećanje plaće te smanjuje stopu otpuštanja.
Što je ključ uspjeha u mentorstvu? Najbolji mentori iskazuju istinsko osobno zanimanje za one koje vode te imaju empatiju i razumijevanje svojih zaposlenih. Presudno je povjerenje – kad ne postoji povjerenje u mentora, savjeti se ne slušaju. To se događa i kada je mentor hladan i na distanci ili kada se odnos doima jednostranim ili sebičnim. Najbolji su mentori koji iskazuju poštovanje, vjerodostojnost i empatiju. No kada se zaposleni odupiru promjenema ili su nezahvalni, tada mentori nisu zadovoljni i skloni su odustati.
Jedan od načina poticanja pozitivnih očekivanja jest prepustiti drugima da odrede vlastite ciljeve umjesto da diktiraju uvjete i način njihova razvoja. Tako se izražava vjera da su zaposlenici sposobni upravljati vlastitom sudbinom, što je temeljna postavka onih koji imaju inicijativu.
Druga metoda koja potiče ljude da rade bolje jest ukazati na probleme, bez ponude rješenja: to znači da oni mogu sami naći rješenja. Najbolji mentori primjenjuju tu strategiju na svoje studente. Potiču svojevrstan sokratski dijalog, vodeći osobu kroz niz pitanja. Tako studenti pronalaze vlastiti put prema rješenjima te tako raste njihovo samopouzdanje pri donošenju odluka.
USMJERENOST PREMA KLIJENTU – predviđanje, prepoznavanje i zadovoljavanje kupčevih potreba. Osobe koje su usmjerene prema klijenturazumiju kupčeve potrebe i uspoređuju ih s uslugama ili proizvodima koje nude,traže načine kako poboljšati kupčevo zadovoljstvo i vjernost, rado nude odgovarajuću pomoć, vide situaciju s gledišta kupca i djeluju kao pouzdan savjetnik.

OSLONAC NA RAZNOLIKOSTI - poštivanje ljudi različitih podrijetla i dobro odnošenje prema njima, razumijevanje različitih svjetonazora i shvaćanje razlike između skupina, suprotstavljanje predrasudama i netoleranciji.


POLITIČKA SVIJEST – očitovanje političkih i društvenih struja u organizaciji.
Sposobnost točnog očitavanja glavnih odnosa moći, razumijevanje gledišta i postupaka klijenata, kupaca i konkurencije točno shvaćanje organizacije i izvanjske stvarnosti važna je kvaliteta u poslovnom svijetu.

UMIJEĆE UTJECAJA

Umijeće utjecanja uključuje djelotvorno razrješavanje emocija drugih ljudi.
Društvene vještine, u osnovnom smislu upravljanja tuđim emocijama, temelj su nekoliko sposobnosti. Među njima su: utjecaj, komunikacija, rješavanje sukoba, vodstvo, katalizator promjene.
UTJECAJ – kovanje djelotvorne taktike uvjeravanja, vješto pridobivanje ljudi, prilagođavanje svojeg nastupa kako bi doprli do slušatelja, služenje složenim strategijama, poput neizravnog utjecanja, kako bi se stvorio konsenzus i podrška.
Za kovanje utjecaja presudna je empatija: teško je ostaviti pozitivan dojam na nekoga a da prvo ne osjetite kako se taj osjeća i kako shvaća svoj položaj. Ljudi koji loše očitavaju emocionalne signale i nespretni su u društvenim interakcijama vrlo slabo utječu na druge. Prvi korak u utjecanju na nekoga jest uspostaviti odnos s njim.
Uvjeravanje postaje lakše kada se pronađe nešto zajedničko: vrijeme koje se potroši da se to otkrije nije bačeno, nego je nužno. Proglas koji je objavio dalek i uglavnom anoniman direktor može imati manju moć uvjeravanja od iste poruke koju prenosi netko s kim radnici svakodnevno komuniciraju. Dakle, jedna od strategija za širenje promjena u velikoj organizaciji jest služiti se mrežom lokalnih predvodnika, pojedinaca u radnim skupinama koje svi poznaju, vole i poštuju.
Znakovi slabosti sposobnosti uvjeravanja uključuju:
- neuspjeh da se uspostavi savez ili uđe u njega
- pretjerani oslonac na poznatu strategiju umjesto primjene strategije koja je najbolja u tom trenutku
- tvrdoglavo zalaganje za jedno gledište, bez obzira na reakcije
- zanemarenost ili neuspjeh da se potakne zanimanje
- ostavljanje lošeg dojma na druge
Šarm i društvena uglađenost samipo sebi ne povećavaju sposobnost utjecanja na ljude; društvene vještine u službi sebi samome, a na štetu skupine u cjelini, prije ili poslije prepoznaju se kao bacanje prašine u oči. Istinski utjecaj kao pozitivna kompetencija znatno se razlikuje od makijavelističkog nagona prema osobnom uspjehu pod svaku cijenu. Moć koja se iskazuje u sposobnosti utjecanja na ljude socijalizirana je i usklađena s kolektivnim ciljem, a ne samo sa sebičnom koristi.
KOMUNIKACIJA – pažljivo slušanje i slanje uvjerljivih poruka. Dobri sugovornici djelotvorno održavaju ravnotežu i prilagođavaju svoju poruku prema emocionalnim signalima koje primaju, izravno pristupaju teškim problemima, pomno slušaju, traže uzajamno razumijevanje i ohrabruju potpunu razmjenu informacija, njeguju otvorenu komunikaciju i ostaju osjetljivi i za loše vijesti kao i za dobre.
Vješto komuniciranje temelj je svih društvenim vještina. Zvijezde se od prosječnih menadžera razlikuju upravo po komunikacijskim sposobnostima. Pomnjivo slušanje, ključ za empatiju, također je bitno za sposobnost komunikacije. Vještine slušanja – postavljanje relevantnih pitanja, otvorenost i razumijevanje, neprekidanje, traženje prijedloga – tvore otprilike trećinu značajki po kojima ljudi prosuđuju je li neki njihov suradnik djelotvoran komunikator. Stoga je razumljivo da je slušanje jedna od najčešće proučavanih poslovnih vještina.
Uspješnu komunikaciju onemogućava i TJESKOBA, ona je aktivan čimbenik pri smanjivanju rezultata, ona onesposobljava ljude pri izvršenju pojedinih zadataka.


RAZRJEŠAVANJE SUKOBA – pregovaranje i uklanjanje nesuglasica. Osobe koje posjeduju tu sposobnost diplomatski i taktično postupaju prema neugodnim ljudima i situacijama, uočavaju moguće sukobe, iznose nesuglasice otvoreno i umiruju situaciju, potiču raspravu i otvorenu diskusiju, pronalaze rješenja u kojima svi dobivaju
Vještina pregovaranja očito je važna u zanimanjima poput prava i diplomacije. No ona je u određenoj mjeri potrebna svima koji rade u nekoj organizaciji; ljudi koji znaju rješavati sukobe i kloniti se nevolja mirotvorci su i potrebni svakoj organizaciji.

VODSTVO – nadahnjivati i voditi pojedince i skupine. Vođe izražavaju i potiču entuzijazam za zajedničke ciljeve i zadaće, kada je potrebno, prvi kreću i preuzimaju vodstvo, bez obzira na svoj položaj, vode druge u radu, ali smatraju ih sposobnima i odgovornima i predvode svojim primjerom.



Vođenje je napajanje energijom. Taj prijenos emocionalne energije omogućuje vođama da budu piloti organizacije, određuju joj smjer i ritam. Lakoća kojom se emocije šire s vođe na skupinu ima i lošu stranu. Grubo, arogantno ili diktatorsko vodstvo demoralizira skupinu. Uznemirujućim emocijama vođa iscrpljuje tuđu energiju čineći ljude tjeskobnima, deprimiranima ili ljutitima. S druge strane, iznimno uspješni vođe iskazuju visoku razinu pozitivne energije koja se širi cijelom organizacijom. Što je pozitivnije raspoloženje vođe skupine, to su njeni članovi pozitivniji, marljiviji i spremniji na suradnju. Emocionalna karizma ovisi o tri faktora: osjećati jake emocije, biti kadar snažno ih izraziti i biti emocionalni odašiljač, a na prijamnik. Vrlo ekspresivni ljudi komuniciraju svojim izrazima lica, bojom glasa, kretnjama – cijelim svojim tijelom. Tako ostavljaju dojam na druge, nadahnjuju ih i osvajaju. Za sposobnost uvjerljiva prijenosa emocija, od srca, potrebno je da vođa iskreno prenosi poruku; upravo po iskrenoj vjeri u emocionalnu poruku se karizmatski vođe razlikuju od sebičnih manipulatora. Manipulativni vođe mogu neko vrijeme glumiti, ali im je teže uvjeravati sljedbenike u svoju iskrenost. Cinizam potkopava uvjerenja; da bi bio karizmatski glasnik, vođa mora djelovati iz autentične vjere.
Emocionalni ton koji određuje vođaširi se prema dolje sa začudnom preciznošću. Kada se analizira razina za razinom, od vrha do temelja organizacije, rezultat je nalik na ruske babuške, jedna unutar druge, a vođa ih sve obuhvaća.


KATALIZATOR PROMJENE – poticati promjenu ili upravljati njome.
Oni koji posjeduju tu sposobnost uviđaju potrebu za promjenom i uklanjaju prepreke, dovode u pitanje status quo kako bi se prepoznalo potrebu za promjenom, predvode promjene i pridobivaju druge za njih, primjeri su promjena koje se očekuju od drugih.

SURADNJA, TIMOVI I GRUPNI IQ

NITKO OD NAS NIJE TAKO PAMETAN KAO SVI MI.
Japanska poslovica

Temeljna činjenica na radnom mjestu danas: svatko od nas ima samo dio informacija ili stručnosti potrebne da bi se obavio posao.
Cjelina nije nikada jednaka zbroju svojuih dijelova: ona je veća ili manja od toga, ovisno o tome koliko dobro ti pojedinci rade zajedno. Podmazivanje mehanizma grupnog uma tako da on može sjajno misliti i djelovati zahtijeva emocionalnu inteligenciju. Izvrstan intelekt i tehnička nadarenost nije dovoljna da netko bude dobar član tima.
To se pokazalo u uvjerljivom nizu pokusa na Poslovnoj školi Sveučilišta Cambridge. Istraživači su okupili 120 simuliranih menadžerskih timova koji su donosili hipotetične pioslovne odluke. Neki timovi sastojali su se samo od visokointeligentnih ljudi. No usprkos toj očitoj prednosti, ti visokointeligentni timovi radili su lošije nego drugi timovi čiji su članovi nisu bili tako bistri. Promatranjem tih timova na djelu saznalo se zašto: visokointeligentni članovi provodili su previše vremena u raspravama sa suparnicima i raspravljanje se pretvorilo u beskrajno akademsko paradiranje. Također, slabost im je bila i u tome što su svi članovi htjeli obavljati istu zadaću: primijeniti svoje kritičke sposobnosti na intelektualno zanimljive dijelove posla koji je trebao obaviti, baviti se analizom i protuanalizom. Nitko se nije pozabavio drugim, nužnim sastavnicama posla: planiranjem, prikupljanjem i razmjenom praktičnih informacija, sistematizacijom naučenog i koordinacijom plana djelovanja. Svi su se tako marljivo trudili postati intelektualnom zvijezdom da njihov tim nije uspio.
Zbog čega tim radi bolje nego najbolji pojedinac u njemu? To je presudno pitanje. Izvrstan timski rad podiže «grupni kvocijent inteligencije» - ukupan zbroj najboljih talenata svih članova tima, koji pridonose onim najboljim što imaju. Kada timovi rade kako najbolje mogu, rezultati mogu biti više od običnog zbroja – oni se mogu umnožavati, pri čemu najbolje sposobnosti jedne osobe kataliziraju ono najbolje kod drugih te nastaju mnogo bolji rezultati od onih koje bi ostvarila jedna osoba. Objašnjenje tog vida timskog rada leži u odnosima članova – u kemiji između članova.
Za rad tima potrebne su međuljudske vještine i udruživost njihovih članova. Vrlo važna je i motivacija. Ako je članovima stalo i ako su bili posvećeni ciljevima, više su se trudili i bolje uspijevali.
STVARANJE POVEZANOSTI – njegovanje korisnih odnosa. Ljudi s tom sposobnošću njeguju i održavaju obuhvatne neformalne mreže,grade osobna poznanstva i održavaju ih, sprijatelje se sa suradnicima i održavaju to prijateljstvo.


SURADNJA I KOOPERACIJA – rad s drugima usmjeren prema zajedničkim ciljevima. Tu sposobnost imaju osobe koje usredotočenost na posao uravnotežuju s pažnjom u međusobnim odnosima, surađuju razmjenjujući planove, informacije i izvore, zalažu se za prijateljsku klimu suradnje, uočavaju i njeguju mogućnost za suradnju.
SPOSOBNOST TIMOVA – stvaranje sinergije u radu usmjerenom prema ciljevima skupine. U kvalitetnim timovima vlada poštovanje, spremnost da članovi pomognu i surađuju. Sposobni timovi privlače sve članove da sudjeluju aktivno i sa zanosom, grade timski identitet i predanost poslu, štite skupinu i njezin ugled; ne prisvajaju zasluge samo za sebe.
Timski nagon za postignućem - navesti sve članove tima da vole ono što zajedno rade bitna je sposobnost za stvaranje i vođenje tima. Ljudi u takvim timovima skloni su imati zajedničke motivacijske modele. Kompetitivni su i pravilno dodjeljuju članovima one poslove koji odgovaraju njihovom daru. Imaju jaku potrebu za druženjem – vole ljude zbog njih samih- zbog čega su harmoničniji, sposobniji rješavati sukobe i nuditi uzajamnu podršku. Umjesto da teže za moći samo za sebe, oni stvaraju moć u najboljem interesu skupine – posvećeni su zajedničkom cilju.



Danas se sve više radi u istraživačkim timovima. Ljudi koji dobro motiviraju druge i surađuju s njima, koji imaju dar za pokretanje i održavanje nekog projekta, svojevrsno su ljepilo koje sve učvršćuje. Budućnost istraživanja ovisi o tome hoćemo li imati takve ljude u timovima.


4. NOVI MODEL UČENJA

Dobra vijest o emocionalnoj inteligenciji je da, za razliku od kvocijenta inteligencije, ona se tijekom života može poboljšati. Srećom, život nudi obilje prilika za izoštravanje emocionalne kompetencije. Tijekom života, emcionalna inteligencija raste kako postajemo svjesni vlastitih raspoloženja, kako se učimo bolje nositi s uznemirujućim osjećajima,kako sliušamo i suosjećamo – ukratko, kako postajemo zreliji. U širem smislu, samo sazrijevanje predstavlja proces povećanja inteligencije o svojim emocijama i odnosima.

Postoji ključna razlika između deklarativnog znanja, poznavanja koncepta i njegovih tehničkih detalja, i proceduralnog znanja – sposobnosti da se ti koncepti i detalji pretvore u djelo. Znanje nije dovoljno , radilo se o sviranju klavira, rukovanju timom ili prihvaćanju važnog savjeta u pravi trenutak.


Dobrovoljnost je bitna, ali mnoge organizacije ne obraćaju pozornost na to žele li se ljudi koje šalju na obuku uistinu promijeniti. Direktor odjela menadžera u tvrtki s popisa Fortune 100 rekao je da se polaznici dijele na tri skupine: «nadobudne» koji su spremni za promjenu, «turiste», koji su sretni što su se na dan-dva maknuli s posla i «zatvorenike», kojima su njihovi menadžeri rekli da moraju doći.
Praktično pravilo glasi da je oko 20% grupe spremno raditi na promjenama u bilo kojem trenutku, iako se većina programa kreira kao da su na promjene spremni svi polaznici. Nema razloga da taj postotak ostane tako nizak. Zainteresiranost, motivacija i spremnost na promjenu – preduvjeti pohađanja i uspješnog završetka obuke – mogu se procijeniti; ako ljudi zaista nisu spremni na promjenu, sama ta činjenica može im postati prvi cilj. Sve drugo bilo bi gubitak vremena. Ako ljudi nisu spremni djelovati, prisiljavanje će dovesti do katastrofe: prolazak kroz program samo da bi se zadovoljili drugi, otpor umjesto entuzijazma.
Kako bi se izbjegao takav gubitak novca, prvi korak je pomoći ljudima da procijene vlastitu spremnost. Postoje četiri razine spremnosti: nezainteresiranost ili otvoreni otpor, razmišljanje o promjeni u nekoj dalekoj budućnosti, spremnost za formuliianje plana i spremnost za poduzimanje akcije.

Motivirajte
Osjećaj «ja to mogu» je osnovni motor koji pokreće promjenu. Ljudi uče u onoj mjeri u kojoj su motivirani. Ljudi moraju biti obuzeti svojim vrijednostima, ciljevima, snovima o vlastitom postignuću. Ako se usredotočite na vrijednosti i vizije ljudi, te na to što žele učiniti sa svojim životom, oni će smatrati da upotrebljavaju mogućnost obuke za vlastiti razvoj – ne samo za korist tvrtke.

Neka promjenu kreira svatko za sebe
Pristup tekuće vrpce, gdje svatko tko ima sličan posao ili ulogu u kompaniji prolazi kroz identičan program, može funkcionirati kad je riječ o čisto kognitivnom sadržaju. Ali kad se radi o emocionalnim kompetencijama, pristup «isto za sve» predstavlja najgori oblik starog načina razmišljanja.U ovom području edukacije, učenje posebice poboljšava «krojenje po mjeri».
Najlakše se mijenjamo kad imamo plan učenja koji odgovara našem životu, interesima, mogućnostima i ciljevima. Pružanje mogućnosti ljudima da kroje vlastite planove učenja prema svojim potrebama i težnjama rješava mnoge od problema.

Usmjerite se na ciljeve koje je moguće dosegnuti
Dok je veliki cilj uvijek prisutan, praktični fokus treba ostati na neposrednim koracima.


SRŽ KVALITETNOG RADA
I organizacija kao cjelina ima svojevrsnu inteligenciju, kao što je imaju skupine i timovi u njoj.
Inteligencija, u jednom od svojih temeljnih značenja, jest sposobnost rješavanja problema, savladavanja izazova ili stvaranja vrijednih proizvoda. U tom smislu. organizacijska inteligencija predstavlja tu sposobnost, koja se pojavljuje u zamršenoj međuigri ljudi i odnosa, kulture i uloga u organizaciji.
Znanje i stručnost raspoređeni su unutar organizacije i nitko ne može ovaldati svim informacijama koje su potrebne skupini da bi djelovala učinkovito – financijski službenik posjeduje jednu vrstu stručnosti, prodavači drugu, a istraživači treću. Sama organizacija bit će onoliko «pametna» koliko je pravovremena i prikladna raspodjela i obrada tih različitih elemenata informacija.
Kako maksimalizirati inteligenciju organizacije
I rad i učenje su društvene djelatnosti. Organizacije su «mreže sudjelovanja». Ključ za uspješno djelovanje radnika sa znanjem – svih radnika – jest uspostava entuzijazma i predanosti, dviju kvaliteta koje organizacija može postići, ali ne silom. Isto kao što maksimaliziranje kvocijenta inteligencije malene radne skupine, to vrijedi i za organizaciju u cjelini: emocionalna, društvena i politička stvarnost može povećati ili smanjiti ono što je organizacija kadra učiniti. Ako ljudi u organizaciji ne mogu dobro zajedno raditi, ako im nedostaje inicijativa, povezanost ili neka druga emocionalna kompetencija, zbog toga trpi kolektivna inteligencija.
Ekonomija suradnje – jedan za sve



Koncept EQ pojavio se 1990. godine kada su psiholozi John Mayer i Peter Salovey objavili tekst pod nazivom „Emotivna inteligencija“, a svoju svjetsku afirmaciju doživio je 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio svoj best seller s istim naslovom.

Za razliku od IQ-a, okružuje nas mnoštvo dokaza kako visoki EQ uglavnom jamči uspjeh, bilo privatno ili poslovno. Emocionalno inteligentna osoba neće se lako zbuniti, rijetko žali za svojim odlukama ili postupcima, te se vrlo dobro nosi sa stresom. Ona prihvaća izazove i ne slama se pod pritiskom, samo-ograničavajuća je, ali ima visoko samopouzdanje i zna prepoznati svoje vrijednosti. Uglavnom je zdravija i više zadovoljna životom.

Najvažnije od svega je da za razliku od IQ-a koji je definiran rođenjem, EQ se može razvijati, može se raditi na njegovom povećanju bez obzira na godine.

Za razliku od IQ-a EQ je i teže mjeriti. Ipak, znanstvenici su razvili nekoliko načina mjerenja, a najpoznatiji je razvio Reuven Bar-On, izraelski psiholog.

On definira slijedeće kriterije:

Intrapersonalna skala – Govori kako osoba vidi sebe i koliko je kompetentna identificirati različite emocije u isto vrijeme. Ova kategorija također mjeri samopouzdanje, samosvjesnost i neovisnost osobe.

Interpersonalna skala –Odnosi se na odnos osobe s drugim osobama prema dvije najvažnije stvari:

1. Empatija – sposobnost osobe da osjeti tuđe emocije

2. Društvena odgovornost – svijest o doprinosu za opće dobro

Interpersonalni odnosi – Oni mjere sposobnost osobe da kreira i zadrži obostrano zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima, s velikom dozom intimnosti i iskrenosti. Tu se cijene osobine poput razumijevanja tuđih problema i situacije, fleksibilnost i tolerancija.

Skala upravljanja stresom – Pokazuje koliko je neka osoba dobra u toleriranju stresa i kontroliranju impulzivnih reakcija.

Skala raspoloženja – Emocionalno inteligentni ljudi su sretniji i optimističnijeg pogleda, jer se dobro nose s negativnim osjećajima.

Naravno, ljudi su nepredvidivi i teško je potpuno zavladati svojim osjećajima, ali to ne znači da ne biste trebali pokušati.

Kako povećati emocionalnu inteligenciju?!

1 – Naučite prepoznati osjećaje

Stalno sami sebi pojašnjavajte svoje osjećaje. Često se zapitajte „kako se osjećam?“, a ako osjećate čitav niz različitih emocija, razlučite ih i rangirajte ih. Ali nikad ih nemojte preuveličavati, ali ni minimalizirati.

2 – Preuzmite odgovornost za svoje osjećaje

Nemojte tražiti vanjska objašnjenja za ono što osjećate ili stalno sebe prikazivati kao žrtvu. Prepoznajte što osjećate i pokušajte razumjeti zbog čega to osjećate.

3 – Predvidite svoje osjećaje

Naučite unaprijed predvidjeti kako ćete reagirati nakon određenog događaja ili akcije. Izbjegavajte raditi stvari koje će inspirirati negativne osjećaje.

4 – Pitajte druge kako se osjećaju

Ne možete znati kako se netko osjeća ako ga ne pitate osim ako imate izrazito razvijenu empatiju. U svakom slučaju, morate ih prvo razumjeti da biste mogli suosjećati s njima. Slušajte ih pažljivo bez predrasuda.

5 – Budite manje osjetljivi

Ako netko kaže nešto s čim se ne slažete, nemojte se odmah povlačiti ili napadati. Ovakve reakcije govore samo kako se ne možete nositi s kriticizmom. Umjesto toga, zahvalite na iskrenosti i usredotočite se na vrijednost njihovih komentara.

6 – Probleme sagledajte cjelovito

Kada vam se nešto loše dogodi i mislite kako propada cijeli svijet, razmislite o tome koliko je vaš problem zaista ozbiljan. Koliko će on važnosti imati za 10 godina? Deset mjeseci? Deset tjedana? Deset minuta?

[feqiir]

Emocionalna inteligencija

Istraživanja su pokazala da sam koeficijent inteligencije (IQ) nije garancija za uspjeh u životu. Danas su vam, da bi bio osiguran razvoj «potpune osobe» potrebni visoki IQ i visoki emocionalni koeficijent (EQ). Ovo dvoje su u neposrednoj vezi – i ne radi se o scenariju «jedno ili drugo» nego prije «i jedno i drugo». Korist od uporednog razvoja vaše emocionalne inteligencije dok razvijate i vašu kognitivnu inteligenciju podrazumijeva uspješan poslovni život, porast mentalnog i fizičkog zdravlja, te postizanje većeg kvaliteta u odnosima sa drugima.
Psiholozi su otkrili i grupisali inteligenciju u tri glavne grupe:

• apstraktna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja korištenjem verbalnih i matematičkih simbola)
• konkretna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja objektima)
• socijalna inteligencija (sposobnost razumijevanja ljudi i povezivanja s njima) - Ruisel, I., Social Intelligence: Conception and Methodological Problems, 34(4-5), 281-296.

Emocionalna inteligencija (EI) ima korijene u konceptu «socijalne inteligencije», koju je prvi put identifikovao E.L. Torndike, 1920. godine. Utjecaj ovog koncepta na širu kulturu i akademsku zajednicu je od tada bio brz i širok.

Kao što svi već znamo emocije su osnovni dio onoga što jesmo i igraju važnu ulogu u našim odnosima sa ostalima. One se ne mogu zaobići. Samo, većina nas je tradicionalno nastrojena da «emocije ostavi kod kuće» u uvjerenju da trebamo, da bi bili efektivniji, sve naše planove i odluke bazirati samo na «hladnoj» i logičnoj inteligenciji. (Emotional Intelligence Workbook, CRM Learning, Carlsbad, 2001.

Zapravo, takav stav garantuje da će potisnute emocije buknuti, uzrokovati porast sukoba i negativno djelovati na raspoloženje pojedinca. Ali šta ako svoje saznanje o emocijama nastavimo širiti zajedno, kao jednu «drugu vrstu inteligencije», van razuma i logike? Inteligenciju koja bi – ako joj ispravno pristupimo – mogla postati ništa manje od kamena temeljca ka većoj saradnji, davajući nam mogućnost većeg utjecaja na ostale i motivirajući nas da budemo produktivniji i efektivniji.
Moglo bi se reći da je najveće rastojanje, rastojanje između uma (IQ) i srca (EQ). Ako radimo na razumijevanju ovoga i usmjeravamo EI, umanjit ćemo to rastojanje i raditi sa nevjerovatnim kapacitetom i efektivnošću. Pogledajmo nekoliko važnih pitanja i tema u vezi emocionalne inteligencije.



Šta je EI?

Kada su Salovey i Mayer 1930. definisali pojam «emocionalne inteligencije» (Salovey, P., & Mayer, J. Emotional Intelligence, Imagination, Cognition, and Personality, 1990.) bili su svjesni prethodnih istraživanja ne-kognitivnog aspekta inteligencije. Emocionalnu inteligenciju su definisali kao «oblik socijalne inteligencije koji uključuje sposobnost spoznavanja svojih i tuđih emocija, razlikovanja istih i korištenja datih informacija pri razmišljanju i djelovanju ». (Salovey, P., & Mayer, J., The Intelligence of Emotional Intelligence, 1993, 17, 433-442.)

Esther Orioli i Robert Cooper su izjavili sljedeće u pokušaju da objasne EI: «EI je mnogo više od «lijepog» ponašanja prema drugima. To je sposobnost da osjetimo, razumijemo i uspješno primijenimo moć i mogućnost emocija kao izvora energije, informacija, kereativnosti, povjerenja i bliskosti».

Druga mogućnost definisanja EI je sposobnost da osjetimo i koristimo emocije za uspješnije «samoupravljanje» i djelovanje na pozitivne ishode u našim međuodnosima.



Zašto nam je potrebna EI?

Prvobitne emocionalne reakcije naše EI su ključ ka boljem zdravlju, većem doživljaju sreće i bliskosti, postizanju jačeg vođstva, jasnije vizije, većeg uspjeha, viših ciljeva, širenja naše snage, unapređenju naše samosvijesti, učenja, veće jasnoće, osiguravanju zdravijih odnosa i istančane percepcije i na kraju, postizanju većeg zadovoljstva. Ovi emocionalni refleksi, rijetko svjesni, ali snažni, motivišu naše odluke. Ukratko, EI trebamo da bismo ostvarili snagu naših emocija.



Koje su sposobnosti EI?

U Golemanovom (Goleman, D., Emotional Intelligence, Bantam Books, New York, 1995)
modelu EI potoji pet ključnih koraka (sposobnosti): samosvjesnost, samokontrola, samomotivacija, empatija i uspješni međuodnosi; svaka podrazumijeva skup različitih sposobnosti. Nije neophodno da sve sposobnosti budu uspješne, ali dvije ključne sposobnosti (emocionalna samosvjesnost i precizna samoprocjena) su neophodne. Ovo su dvije osnovne sposobnosti na kojima počivaju sve ostale.



Samosvjesnost

Kamen temeljac ili osnova EI je samosvjesnost. Ona pokreće ostale sposobnosti EI. Samosvjesnost mora biti na prvo mjestu, jer ako ne poznajemo sebe i ako ne znamo šta osjećamo kako ćemo uopće znati koje su potrebe drugih ili razumjeti druge i shvatiti ono što osjećaju?

Što više znamo o sebi, to ćemo biti u mogućnosti da bolje konrolišemo i biramo način na koji ćemo se ponašati u datoj situaciji. Kod samosvjesnosti se radi o saznanju o tome gdje smo trenutno i gdje želimo da budemo, tako da smo voljni da se promijenimo da bismo tu stigli. Bez samosvjesnosti, naše emocije nas mogu zaslijepiti i okrenuti nas da radimo ono što ne bismo željeli ili da postanemo ljudi koji ne bismo željeli biti.

Da bismo postali samosvjesniji trebamo pratiti sljedeće korake:

• Naučiti razliku između misli i osjećanja. Ako želimo da sebe upoznamo veoma je važno da znamo razliku između: «Ja mislim» i «Ja osjećam».
• Tokom dana upitajte sebe kako se osjećate i pri tome budite iskreni prema sebi. Ako vam srce lupa, crveni ste u licu i nedostaje vam zraka – to je obično znak za nešto. Upitajte se: «Koje osjećanje se krije iza toga?». Imenujte to osjećanje – strah, anksioznost, ljubav, strepnja.
• Budite otvoreni prema tuđim savjetima. Prijatelji i saradnici često nam mogu pomoći da shvatimo vlastito ponašanje.



Samokontrola

Dok kao korak prema samosvjesnosti slušamo naša osjećanja i učimo od njih, samokontrola je kontrola i upravljanje tim osjećanjima tako da od njih bude više dobra nego štete. Samokontrola stvara racionalnu stranu i vrijeme da umirimo osjećanja kad je to potrebno. Također nam pomaže da djelujemo s namjerom, a ne impulsivno. Ako djelujemo s namjerom prije ćemo misliti ono što kažemo. Druga strana kovanice bi bila reagovati bez razmišljanja i poslije žaliti zbog toga.

Evo nekoliko savjeta koji će vam pomoći kod samoregulacije:

• Kontrolišite ono što sebi govorite. Budite svjesni toga (kada se sebi obraćate u mislima).
• Preuzmite odgovornost za vaše emocionalne reakcije u životu. Kada osjećate da ste uračunljivi, priznajete vlastitu moć.
• Predvidite «emocionalne» prekidače i pripremite se da upravljate reakcijom na njih.
• Svaku iritirajuću situaciju preoblikujte u «vježbu rješavanja problema». Kada se suočavate sa situacijom koja izaziva nepoželjnu emocionalnu reakciju smanjite vašu ljutnju tako što ćete se fokusirati na ponašanje. To preoblikujte tako da ponašanje bude problem, a ne ta osoba.
• Koristite humor!
• Nikada ne potcjenjujte moć dubokog udisanja. Povećanje dotoka zraka ka mozgu smanjuje napetost, razlučuje misli, te relaksirajuće djeluje na psihu i tijelo. Takođe vam pruža trenutak da saberete misli i da mislite prije nego što nešto kažete ili djelujete.
• Izdvojite sebe iz situacije i idite dalje. Postoji velika korist od samo-distanciranja od neke neugodne situacije i preusmjeravanja vaše energije u neku novu aktivnost. Ovo će vam pomoći da povratite perspektivu, povećate koncentraciju i reorganizujete se.



Samomotivacija

Samomotivacija je usmjeravanje snage naših emocija ka cilju koji će nas motivisati i inspirisati. To je i zamišljanje kako ostvarujemo neki cilj i poduzimanje svih potrebnih koraka da bismo došli do njega.

Nekoliko načina kako ćete popraviti vašu motivaciju:

• Budite svjesni načina na koji sebi objašnjavate vaše propuste u životu... ostanite realni. Shvatite da možete kontrolisati i birati šta ćete da mislite i osjećate. Povećajte vašu upornost tako što ćete uvijek biti svjesni cilja u životu.
• Da biste dobili dodatnu energiju, povežite vaše ciljeve sa vašim vrlinama. Uvijek imajte cilj u vidu i budite uporni tako da biste mogli uživati u zadovoljstvu uspješnog privođenja kraju što god ste započeli.
• Težite ka tome da postignete «leteće» stanje dok radite na projektima.
• Zamišljajte!
• Konstantno učite! Potraga za znanjem će izgraditi vaša područja snage. Bit ćete vrijedniji i svestraniji.






Empatija

Kada smo postali iskreniji i kada naše emocije imaju namjeru, došlo je vrijeme da se okrenemo ka vani. EI je okretanje ka našim osjećanjma kao i okretanje ka osjećanjima onih oko nas. Što znači - pravilno odgovoriti na tuđa osjećanja, pažljivo i samilosno.
Empatija znači biti u mogućnosti da sagledamo problem iz perspektive druge osobe. Dobro je biti svjestan osjećanja drugih ljudi, sve dok znamo da su to njihova osjećanja, a ne naša. Empatija počinje sa slušanjem. Što znači, uspostavljanje odnosa sa ljudima. Individue koje imaju manjak empatije su više fokusirane na vlastite potrebe i obraćaju malo ili nimalo pažnje na tuđe. Empatija je ljepilo koje će povezati neku grupu da uspješno sarađuje. Neke od tehnika za unapređenje empatije su:

• Pazite na neverbalne pokazatelje isto kao i na verbalne. Istraživanja pokazuju da riječi iznose samo oko 7% komunikacije. Ton i brzina govora sadrže 38% poruke, dok 55% ostaje neizgovoreno i otkriva se kroz govor tijela, kao što su stav, kontakt očima, izrazi lica i sl.
• Dijelite vaša osjećanja s drugima i budite iskreni. Dobra komunikacija vodi ka povjerenju.
• Vaše izgovorene i neizgovorene poruke trebaju biti istovjetne. Mislite ono što govorite da biste održali ono što činite. Ovo pokazuje da ste iskreni ili autentični, što gradi povjerenje.
• Kad god je moguće idite nježnijim putem. Postoji mnogo načina da se iznese mišljenje ili kritika. Možete biti iskreni i kritikovati, ali ipak na lijep način, što također povećava povjerenje. Konstruktivna kritika povećava sposobnost.
• Pokušajte da sagledate situaciju iz perspektive druge osobe. Empatija je da zamislite kako bi bilo da ste u tuđoj koži. Mi trebamo vjerovati da svako čini ono što najbolje može imajući u vidu ono što trenutno ima na raspolaganju.



Uspješni međuodnosi

Savladavanje sposobnosti samosvjesnosti, samokontrole, samomotivacije i empatije vodi nas ka vještini održavanja uspješnih međuodnosa. Ovu sposobnost čini uspješna interakcija sa ljudima i biti u mogućnosti da se nosimo i da upravljamo emocijama drugih. Sa visokim socijalnim vještinama vođe su bolji komunikatori i bolji kolaboratori.



Neke tehnike EI pomoću kojih ćete imati bolje odnose na poslu:

• Podijelite vašu strast i vaš entuzijazam prema vašem poslu i viziji vaše organizacije – to je zarazno! Imajte viziju u vidu tako što ćete prenijeti vaš polet prema nekom projektu ili cilju.
• Stvorite inspirativnu radnu atmosferu. Ako pokažete iskrenost, povjerenje ako cijenite vaš tim stvarate savršeno okruženje za njih u kojem mogu dati maksimum.
• Uključite se u kreativni «brainstorming» ( kada prisutni ljudi uključeni u projekat, iznose sve ideje koje im padaju na pamet bez obzira na to bile one ostvarive ili ne. Sve se uzima u obzir.) To ne samo da je dobro za iznalaženje potpuno novih ideja, nego i sam proces povećava prijateljstvo i povjerenje među članovima tima. Ovo može olakšati put ka budućoj saradnji zbog kreativne veze koja je ostvarena.
• Budite spremni da upravljate i pomognete drugima, ali isto tako da drugi pomognu i upravljaju vama. Ovo je jedna od najvažnijih sposobnosti na radnom mjestu. Tako što dijelite i prenosite vaše znanje i sposobnosti sa ostalim članovima tima, vi hranite sljedeću generaciju. A tako što ćete dozvoliti nekome da vas uči, pokazujete da uzimate u obzir i tuđe ideje i da «ne znate sve».

Kao zaključak: Jednostavno rečeno, sposobnosti EI; one okrenute ka nama i one međuljudske, su od enormnog značaja za naš život i predstavljaju nešto drugačiju inteligenciju. One su alati koje naš mozak koristi da bi se samodefinisali, da bismo oblikovali značenje glavnih pojmova kao što su ljubav, uspjeh i sreća. Dokazano je da je EI važnija od IQ-a (tehničke sposobnosti) pri određivanju uspjeha u životu. Za razliku od IQ-a, koji je nepromjenljiv, EQ se može neprestano razvijati i omogućiti ljudima da poboljšaju svijest o sebi i drugima, da stvore saradnju i harmoniju. U praksi, također omogućava ljudima da postanu svjesni svojih mogućnost, svojih izvora snage i kreativnosti i da svjesno odaberu najefektivnijiu rekaciju na datu situaciju, a ne da samo reaguju impulsivno.

Autor: Dr. Steve Sablack

Prijevod: Amra Čović

[feqiir]

Posto je ova tema u okviru Emocionane Inteligencije, odnosno direktno je vezana za nju, evo jedan zanimljiv text vezan za EQ:

Emocionalna inteligencija

[Esma]

KONTROLA EMOCIJA KOD DJECE

Emocije su jedna vrsta energije u pokretu. One nas snabdijevaju informacijama onda kad smo voljni da ih iskusimo. Emocije su originalan put do spoznaje. Nažalost mnogi se plaše te energije i odupiru joj se na način da je negiraju, da je guše ili jednostavno pokazujući svijetu tzv. cool ili hladno lice za sve prilike jer će tako „dobro proći u životu“, tj. nikome se neće zamjeriti i svi će reći kako se dobro uklapaju i snalaze.
Međutim, naše emocije se osjećaju zarobljenim i pronalaze sebi manje ugodne puteve do slobode kao što je gnjev i fizička agresivnost onda kad ih najmanje očekujemo i kad se pitamo kako je uopće takav vrisak proizašao iz naše usne šupljine. U ovakvim životnim momentima doživljavamo sebe i svoje dijete kao stranca i ne znamo kako da se nosimo sa tom reakcijom. Što je najgore, takav vid otpusnog ventila postaje sve češći jer je automatski aktiviran i mi imamo malo ili nikako kontrole.

Da ne bi došlo do tog stanja trebamo djelovati preventivno kako kod nas samih tako i kod naše djece, a to je da postanemo svjesni naših emocija i da ih znamo glatko voditi kroz život. Pogrešno je misliti da su emocije čista akcija ili reakcija, one su tu da nam kažu „Stop“ i “Obrati pažnju”, bilo da je riječ o emociji ljubavi ili emociji mržnje i ljutnje. Mnoge bi stvari u životu prošle neopaženo da nam nije emocija, pa čak i onih manje poželjnih. I mnogi bi ljudi jurili bezobzirno kroz život ne gledajući da li su nešto zgazili da nije naših emocija.

Prije nego što naučimo našu djecu da putem raznih tehnika i inteligencije kontrolišu svoje emocije moramo ih upoznati s njihovim emocijama i dati im pravo da ih osjećaju. Znači, kako god dijete ima pravo da voli, tako ima pravo i da se ljuti, jer kad ljudskom biću postane upitno njegovo pravo da osjeća, postaje mu upitno i njegovo pravo da živi.


PRAVO DA OSJEĆAJU...

Djeca često dobiju poruku da su njihovi osjećaji :
1. Nebitni - kad mu roditelj na njegov/njen zahtjev odgovori sljedeće : „Taman posla da i tome brinem...“;
2. Neodgojeni - kad roditelj želi da ga/je smiri pa kaže: „Pametna djeca se fino ponašaju“ – dijete zaključi da nije pametno jer se ne ponaša fino;
3. Destruktivni – kad dijete napravi nered igrajući se, onda se roditelj usudi reći : „Kuću ćeš nam raznijeti“;
4. Štetni za druge – kad nema kraja pitanjima, onda roditelj alarmira : „Puknut će mi glava ako tako nastaviš“;
5. Odbojni za okolinu – kad dobije ukor u školi onda roditelja brine: „Šta će reći drugi kakvo dijete imam“;
6. Umanjuju im vrijednost – kad dođu gosti, a dijete ne zna ispravno jesti za stolom onda roditelj komentariše :“Kako si smotan...“;
7. Da nisu stvarni – kad dijete dođe iz škole i plače što su ga druga djeca vrijeđala onda roditelj umanjuje sve riječima: “Ma znam ja da to nije tako bilo...“;
8. Nezreli – kad mu se ne kupi omiljena igračka onda dobije stručan savjet: „Veliki dječaci ne plaču zbog glupih stvari“;
9. Neshvatljivi – kad osramoti roditelja svojim nestašlucima onda čuje sljedeće: „Ne shvatam kako se možeš tako ponašati...“.
Kad roditelji uporno prave serije komunikacijskih propusta i kad djeca dođu do zaključka da su nebitni, neodgojeni, destruktivni, štetni za druge, odbojni za okolinu, da umanjuju vrijednost svojim roditeljima, da nisu stvarni, da su nezreli i neshvatljivi onda je za očekivati da u njima proradi frustracija, ljutnja pa čak i gnjev, i ono što se od tih emocija da primijetiti na njihovoj spoljašnosti kao što je, naprimjer, namršteno lice, hladan pogled, neposlušnost, glas pun netrpeljivosti, vrištanje, uvrijedljive riječi, udaranje, sve zajedno nije ništa u poređenju s njihovom unutrašnjošću u kojoj je narušeno samopuzdanje i u kojoj se oni vide kao potpuno beznačajna i bespomoćna bića. Japanci znaju reći : „Smirivanje uma nakon agresije i ispada je isto kao kad se porežeš i stavljaš zavoj da zaustaviš krvarenje.“ Rana je već tu. Možda nam to stanje postane slikovitije kroz sljedeću priču o ekserima :
„Bio jednom jedan dječak jako teške i naprasite naravi. Često je vrijeđao druge ljude svojim gnjevom. Svi su ga izbjegavali. Njegovom ocu nije bilo nimalo lahko odgajati takvo dijete. On odluči da ga poduči životnoj lekciji i da mu pokaže kako njegovo ponašanje izgleda u očima drugih. I tako mu otac dade vreću punu eksera i reče mu da svaki put kad izgubi strpljenje i kad se posvađa s nekim da zakuca po ekser u vrhove taraba.
Odmah prvog dana dječak je uspio zakucati 37 eksera i tek tada je shvatio da je to velik broj povrijeđenih duša. Narednih dana i sedmica se uspio kontrolisati, sve s ciljem da smanji broj eksera, i zaista, broj eksera se smanjivao iz dana u dana sve dok nije došao dan kad nije nijedan ekser morao zakucati. Ponosno je otišao do oca da mu pokaže svoj uspjeh: „Danas nisam nijedan ekser ukucao! Poradio sam na svom strpljenju!“, a otac mu na to odgovori: „Sad uradi sljedeće! Svaki put kad izgladiš odnos s ljudima koje si povrijedio, izvadi po jedan ekser sve dok ne otkloniš sve eksere iz taraba." Dječak je danima i sedmicama uporno radio na izglađivanju odnosa, a broj eksera se smanjivao sve dok nije došao dan kad je i posljednji ekser izvadio iz tarabe. Ponosno je otišao do oca da mu pokaže da su tarabe bez eksera i da je uspio ostvariti svoj cilj. Onda mu otac reče da dobro pogleda tarabe i bezbrojne rupe koje su povađeni ekseri iza sebe ostavili. Tarabe neće više nikad biti kao prije ....”
Ova nas priča vodi do našeg sljedećeg koraka u svijetu emocija, a to je da razvijemo svijest kroz komunikaciju da svako treba da nosi svoje emocije i da za njih snosi odgovornost.

BITI ODGOVORAN ZA SVOJE EMOCIJE...

Odgovarati za svoje emocije znači da ne možemo smatrati druge odgovornim za stanja koja osjećamo. Kod nas je uvriježen izraz “je li te to neko naljutio?”, što ukazuje na to da mi pasivno dopuštamo da neko drugi utječe na naše unutrašnje stanje i da nam emocije služe samo kao automatski reaktor u kojem mi nemamo nikakvog razumnog učešća. Niko nas ne može naljutiti niti obradovati ako mi to ne dopustimo i mi sami odlučujemo kako ćemo se u određenom momentu osjećati. Ako svojoj djeci pokažemo ličnim primjerom da naše raspoloženje ne zavisi od njihovih emocionalnih izljeva, onda će i oni shvatiti da na taj način trebaju gledati na svijet oko sebe. Drugim riječima, u direktnom obraćanju djetetu to ide otprilike ovako, tvoj izljev gnjeva u momentu kad nisi dobio slobodno da ideš s rajom vani ne znači da i kod mene mora prouzrokovati istu reakciju, jer emocije ne služe za akciju i reakciju, samim tim učiš da kad te neko u razredu vrijeđa ne znači da kod tebe mora stvoriti isti osjećaj i potrebu da uzvratiš na isti način, jer tvoj osjećaj i tvoje odluke zavise od onoga šta ti dozvoliš u datom momentu. Ovo je jedna u nizu poruka koje dijete može da shvati i primjeni u svom životu ako se mi pravilno znamo odnositi prema emocijama kao što se može vidjeti u sljedećim primjerima:




“Bila sam zabrinuta” umjesto “Na smrt me sekiraš”

“Tako sam ponosna na tebe” umjesto “Učinio si me ponosnom”

“Osjećam sram kad uradiš..” umjesto “Sramotiš me”

“Bude mi žao kad vidim razbacane stvari” umjesto “Izluđuješ me neredom”


POKAŽI ŠTA OSJEĆAŠ...

Zanimljivo je znati da na terapijama masaže organa putem vježbi ispravnog disanja Kinezi objašnjavaju disanje kao životno uzimanje i davanje, tako kažu da ako površno dišemo mi površno i živimo, ali ako duboko i temeljito dišemo mi isto tako i živimo. Disanje je elementarni dio života bez kojeg se ne može, a ipak ljudi tako rijetko o disanju razmišljaju. Sad iskreno, kad ste Vi zadnji put svjesno disali i osjećali kako zrak osvježava svaku ćeliju Vašeg tijela? Ili, kad ste slobodno i svjesno pokazali šta osjećate? Disanje je usko povezano s emocijama, jedno bez drugog ne može i za ljudska bića su od velikog značaja. Kad smo ljuti, naš ritam disanja je ubrzan, kad smo nečim uznemireni naše disanje nas guši, kad smo zadovoljni naše disanje je umjereno.
Ispravno i duboko disanje je preventiva negativnim emocijama, pa čak i u trenucima kad nastupi frustracija i ljutnja možemo primjeniti tehnike ispravnog disanja kako kod nas samih tako i kod naše djece, najbolja metoda je da ih zajedno praktikujemo svaki dan. Naše disanje može ići u stilu da brojimo do 6 dok udišemo i isto tako da izdišemo s mislima u glavi “udišemo život, a izdišemo nemir”, a možemo to odraditi na još kvalitetniji način tako što ćemo jasno i ispravno izgovarati svako slovo šehadeta “la ilahe illallah” jer ono u sebi sadrži sva slova koja oslobađaju disajni sistem, kontrolišu otkucaje srca i održavaju disanje uravnoteženim. Pored toga, dajemo djeci ispravan autoritet u Allahu, dž.š., a vjera u Njega podiže samopouzdanje, jača samokontrolu i usmjerava ih na njihove intelektualne sposobnosti :
“ONE KOJI VJERUJU I ČIJA SE SRCA KAD SE ALLAH SPOMENE SMIRUJU – A SRCA SE, DOISTA, KAD SE ALLAH SPOMENE SMIRUJU.” (13:2
“POMOZITE SEBI STRPLJENJEM I MOLITVOM, A TO JE ZAISTA TEŠKO OSIM POSLUŠNIMA” (2:45)
“SJEĆAJTE SE VI MENE, I JA ĆU SE VAS SJETITI...” (2:152)
Potiskivanje emocija uzrokuje niz nepoželjnih situacija kao što je na primjer glavobolja ako potisnemo frustraciju, začepljeni sinusi ako ne plačemo, grčevi u stomaku ako potisnemo uzbuđenje, tuča između dvije osobe ako potisnu ljutnju, napad panike zbog potisnutog straha i depresija zbog ugušene iritacije ili dosade. Jako je bitno da učimo djecu da zdravo ispolje svoje emocije i da ih shvate kao priliku da nauče nešto novo, pa čak kad je i ljutnja u pitanju. Da je ispoljavanje ljutnje nešto što je ispravno nalazimo i u primjeru Poslanika, a.s., na njegovom licu se tačno znalo kad je bio ljut, znao bi pocrvenjeti od ljutnje i ne bio pričao ni s kim, ali se znalo i kad je bio radostan po njegovom osmijehu i toplini pogleda. Pojam sabura u islamu nije da gutamo i trpimo, a u sebi da negodujemo, nego da razumijemo i da se moralno uzdignemo. Ovo prvo shvatanje sabura može aktivirati psihosomatska oboljenja, a znamo da sve što je islamom naređeno ne nosi štetu sa sobom, što povlači zaključak da je ovakvo tumačenje sabura pogrešno. Pojam sabura se jedino može shvatiti na način da nam je to prilika da sebe preispitamo, da razmišljamo i da se uspijemo moralno uzdići za jedan stepen više. Kad objašnjavamo našoj djeci pojam strpljenja mi ih ne tjeramo da bez prethodnog objašnjenja trpe ono što se od njih očekuje da trpe, nego se primjeni ova druga metoda, a to je razgovor i korištenje svih raspoloživih sredstava da dijete shvati zbog čega je njegov/njen postupak bio pogrešan.
NEKE OD TEHNIKA KONTROLE EMOCIJA....
Kad nađemo da su nam djeca zahvaćena ljutnjom i bijesom najbolje je uraditi sljedeće :




Stopirati – izbrojati do 10 ili ga/je udaljati na par minuta dok se ne smiri...

Uravnotežiti disanje – zajedno s djetetom duboko disati dok se ono ne smiri

Dati mu priliku da kaže šta ga je to izbacilo iz papuča

Objasniti da je ljutnja dobra prilika da identifikujemo problem, ali nije i da ga riješimo

Dati mu/joj da napiše misli koje im pomažu da drže pod kontrolom svoju ljutnju i to prebaciti na veliki hamer papir koji se može okačiti na zid dječije sobe kao podsjetnik

Rditi s djecom vizualizaciju ili mentalno vođenje koji ih imaginarno slikaju na željeni način i unaprijed ih pripremaju kako da se postave prema problemu

Predložiti im nešto u sasvim novom ambijentu npr. šetnju, trčanje, košarku, plivanje, kino (pogledati crtani ili igrani film na teme koje podižu samopouzdanje i daju kreativne izlaze iz teških situacija)

Melodično učenje Kur’ana smiruje napetost i pruža sigurno utočište od svake nevolje (spada u terapiju melodijom)


Za kraj bih samo još citirala riječi Bertranda Russella, a one su: "Mi znamo previše, a osjećamo premalo!"

Pripremila: dipl.psiholog Aida Tule
http://nahla.ba/default.aspx